Ljudska su iskustva uvijek dvojaka. Ma koliko se to trudili ne priznati, iz razloga potrebe za moralnom identifikacijom, tuga i sreća nikad nisu dva nevezana pola postojanja. One se definiraju perspektivom. Tko ih iskušava i u kakvom smo odnosu s tim subjektom, gradivni su elementi našega stava. Raj jednoj osobi drugoj može biti pakao, objašnjavaju organizatori međunarodne izložbe ARS 06 koja spaja taj bipolarni svijet lijepog i opasnog, milog i zlog, u jedan jednako stvarnoliki svijet - onaj umjetnički.

Pristupačan i komplesan sadržaj izložbe počinje dizajnerski već na eksterijeru Kiasme, muzeja suvremene umjetnosti u Helsinkiju. Fasada zgrade još je od prošloga prosinca odjevena u prigodnu opravu koja bi dekorom pokušala i uspjela privući publiku. Kroz pet boja provedene su simboličke asocijacije na različite društvene fenomene - u zelenom (koje simbolizira odgovornost i čovjekov odnos s prirodom) kupaju se tako motorne pile, bageri, ali i bicikli te igle, u crno (koje simbolizira mržnju i nasilje) obojeni su pištolji i flasteri, u ljubičastom (duhovnost) nalazimo krunicu, zmiju, kravu, ali i djeda Mraza, u ružičastom (strast i zadovoljstvo) zečeve i ecstazy, a u zlatnom (potrošnja) - vilicu, hamburgere i koker španijela. Taj vizualni identitet začuđujuće uspješno stimulira imaginaciju, aktivirajući mentalne procese promatrača i nudeći mu da sam povezuje simbole te izgrađuje asocijativni niz.

Odmah nakon što se uspnete na prvi izložbeni kat, dok nad vama u prostoru, zamrznuti u vremenu, "levitiraju" bijeli labudovi, te prekrasne selice u zadnje vrijeme ignorirane ljepote zbog opasnoga virusa koji je utjecao čak i na njihovu simboličku vrijednost (dio rada švicarskog para Steiner-Lenzlinger), u prvoj zasebnoj prostoriji posjetitelje dočekuje video-audio instalacija koja memorira projekt finskih umjetnika "Complaints Choir" ("Zbor pritužbi"). Tellervo Kalleinen i Oliver Kochta-Kalleinen sličan su eksperiment izveli u Birminghamu, da bi u ožujku i Helsinki dobio svoj pritužbeni vokalni sastav. Umjetnici smatraju da pritužbe i prigovaranje zbližuju ljude, a materijala za prigovore, hvala bogu, uvijek ima. Glasno izgovaranje onog što vas smeta može biti ljekovito, pa su umjetnici pozvali pučanstvo da im šalju svoje svakodnevne prigovore (npr. živcira me što autobusi uvijek kasne, smetaju mi ljudi koji na pokretnim stepenicama stoje, sve je preskupo, plaće su premale i slično). Pritužbe građana potom su uglazbljivane, te otpjevane kroz formu zbora. Nastao je rad koji efektno spaja ozbiljno i zabavno, nudeći čak i onome što nas frustrira mogućnost da nas - zabavi, u najboljoj maniri u Zagrebu viđenih seljačkih ili morskih opera mađarskog redatelja Pintéra Béle.

Švicarski umjetnički par Gerda Steiner i Jörg Lenzlinger rad labudova (u finskoj mitologiji svetih ptica), koji natkriljuju predvorje, nadovezuju malenom lokvom crne vode, pomahnitalim izvorom iz gomile smeća, industrijskog otpada, kemijske i metalurgijske hladne ostavštine. U minijaturnom mrtvom moru svoje odraze potražuju po jedan albino pripadnik medvjeda, patke, koze, zeca, mačke ili kune. Preparirani primjerci boje varikine iskaču iz toga tužnoga apokaliptičnoga okoliša i činjenicom da, za razliku od Noina životinjskoga vrta koji je odabranik spašavao od nadirućih voda, u ovoj bizranoj slici, u kojoj voda ne predstavlja prijetnju već izvor čežnje, životinje nemaju svoj par - pa je njihova preparirana "živost" (svečarski promovirana kao i u prepariranim Titovim bebama žirafa na Brijunima) još izravnije suočena s pojmom smrti, kako u smislu prisutnih jedinki, tako i u smislu umiranja šireg društvenog sustava.

"Ljudsko postojanje bazirano je na jedinstvu dobra i zla, ljepote i ružnoće, ljubavi i mržnje, čudnovatosti i bliskosti, sreće i tuge, sna i budnosti - na dijalogu suprotnosti, u kojem prvi pojam poriče drugi, a drugi prvi. Ipak, oni se ostvaruju u međusobnoj povezanosti, dobro se ne može razumjeti bez zla, tuga bez sreće, ili život bez smrti. Fundamentalna ljudska iskustva se dijele i univerzalna su, ona su činjenica neovisna o kulturama i vremenu." (Tuula Karjalainen, kustosica izložbe)

Muzej Kiasma prepoznao je kako ljudi žive u kaosu svog emocionalnog prostora i izrabranim radovima odlučio i doslovce ponuditi potragu za rajom, onim izgubljenim vremenima nevinosti prije zagriza u jabuku. Tema povratka raju vidljiva je u mnogim izloženim radovima, ali raj i pakao ovdje imaju gotovo transparentnu među. Relativnost ljepote naznačena je i u radovima Waltera Martina i Palome Muños koji u formu kugli sa snijegom (koje svako djetinjstvo prepoznaje kao čarobne gradiće ili djeda Božićnjaka oko kojih se uskovitlaju pahulje, čim se kugla protrese) smještaju nimalo idilične prizore okrutnoga nasilja, doduše u jednako predivnom ambijentu.

I video rad "Rompers" (Motohiko Odani) odvija se u izglednoj kopiji raja. Djevojčica na debeloj grani sjedi i pjeva. Šarena idila miješa se ovdje sa zastrašujućim, jednako kao što se i u video radu Larsa Nilssona "In Orgia" u rajolikom predgrađu obasjanom zalaskom sunca snimljeni ljudi gube u potpunoj indiferentnosti jednih prema drugima - nasilje i sljepoća za nasilje u istome se statičnom kadru miješaju s grupnim seksom na travi, igrom nogometa ili dječakom koji se vraća iz trgovine. Svi su nezainteresirani jedni za druge, a ljepota prizora samo naglašava njihovu jalovu društvenu odgovornost.

Umjetnici nude i izlaz iz svijeta poremećenih vrijednosti. "Security on Site" španjolske skupine El Perro nudi "sigurnu kutiju", kvadarski volumen "dva sa dva" u kojem smo naizgled sigurni od vanjskih opasnosti. Naizgled, kao i Jodie Foster u "Panic Room". Soba, naime, osim sigurnosti, ulijeva i umjerenu količinu nelagode. Zatvara se, naime, vrlo jednostavno. Za izlaz je potrebno povjerenje u osobu koja ostaje vani.

U izokretanju stvarnosti Kiasma je otišla i zanimljivim projektom u kojem su službene muzejske vodiče zamijenila - djeca. Stari od tri do sedam godina, objašnjavali su posjetiteljima svoju interpretaciju izloženih radova, čime je sustav na koji smo navikli još jednom okrenut naglavačke. Jednu od staklenih Martin-Muños minijatura u kojoj su u snježnome globusu lisičinama vezani muškarac i žena, malena Suvi predstavila je ovako: "Ovdje imamo jednu sretnu ljubavnu priču. Imaju lance da bi zauvijek ostali zajedno."

Njezin "kolega po struci" skulpturu "Sex I" Jakea i Dinosa Chapmana opisao je s autoritativnim tonom u glasu. Rad koji prikazuje bube koje su izjele ljude i od njih ostavile samo kosture, napravljen je, kaže dječarac, u skupoj bronci, a autori su ga napravili za ARS jer "ništa drugo na izložbi nije dovoljno strašno". Njegova majušna kolegica, zapisali su muzejski skribomani, uskliknula je: "Grozni puzavci! Ovo je fora!"

Uz razbijene fotografije svjetskih legendi kao što su Marx ili Kennedy ili pak uznemirujuću lešinu konja bez nogu i lica (koju muzejski djelatnici svakodnevno moraju češljati ne bi li se i dalje besprijekorno sjajila), ARS 06 nudio je i rakete modelirane iz ručno izvezenih stolnjačića naših baka, poznato rusko nasilje među djecom naoružanom mitraljezima, kao i mogućnost za predah ui meditativnoj sobi na šahovskoj ploči od pijeska pred kojom umiruje zvuk, doduše umjetnog, mora na velikom platnu. Maaria Wirkkala izložila je još jedan rad ekskluzivno napravljen za ovu izložbu - "Solitude in Stability" cijela je jedna soba u kojoj vam doslovce izmiče tlo pod nogama. Dok svjesno pokušavate održavati ravnotežu u sustavu čija se čvrstoća raspada, jedan golemi kamen prkosi gravitacijskoj pomutnji i čelično stoji na mjestu. E da je takve oslonce moguće naći i u ovoj stvarnosti koju je "stvarnolika" interpretacija pokušala prikazati...