Na kraju Grlićeve "Karaule" Toni Gojanović, mladi šibenski glumac, usamljen se ravno iz balkanske klaonice zapućuje u pravcu modre idile Jadrana: zbogom karaulo, predstražo divljeg Balkana, izvoru noćnih mora. Toni se vraća kući...

Samo - kakvoj kući?

Kada bi Grlićev lik, poput junakinje "Purpurne ruže Kaira" Woodyja Allena, iskoračio s celuloida u postpremijernu realnost "Karalule", zatekao bi sama sebe upravo u predvorju onog istog pakla iz kojega je netom jedva živ izmakao! Našao bi se upravo u jednoj producentskoj pra-Jugoslaviji, čije su se članice, skoro po najbukvalnijem kriteriju "nacionalnog ključa", iznova uvjerljivo spojile da polijepe kadrove koji su uvjerljivo pokazivali da su takvi spojevi, unatoč stanovite ljupkosti kojom su odisali, prije onog dobro poznatog kraja, uvjerljivo - nesretni. Da su, kao u Johnyjevoj pjesmi, "krivo srastanje"...

Grlićeva majstorska radionica pokazala se, naime, kao jedna vrst kinematografskog Jajca: u "Karauli" je šest republika, tamo su pokrajine, tamo su svi narodni deputati, tamo su šarmantni Srbi i pametni Hrvati, te njihove glavne i usputne žrtve. I ne samo oni: Titove pokrovitelje u obličju Moskve i Internacionale zamijenili su Bruxelles i Euroimage, vanjski koproducenti filma. Povijest se uvijek ponavlja, rekao bi Marx: jednom kao tragedija, a drugi put kao... farsa? Ne, nego kao, u našem slučaju, kapitalizam, koji će sve ono što je komunizam jednom lijepio silom ideologije - drugi puta slijepiti silom tržišta.

Rajko Grlić tako je pokopao vrh Marxove ideologije, komunizam, da bi ojačao njezin temelj, analizu kapitalizma lišenu Marxova najoštrijeg zaključka, onog o njegovoj neminovnoj smrti.

Živi kapitalizam oživio je, dakle, mrtvu Jugoslaviju i - vjerojatno - unio silan nemir među sve one hrvatske niskokapacitirane sineaste koji su nam godinama punili uši o tomu kako im je Centralni komitet u filmove uguravao Batu, Ljubišu, Milenu i ostale srpske glumce. Više nema diktata, Centralni komitet je na zasluženom odmoru od vlastite povijesne uloge, Tito mirnije no ikad spava na Dedinju - pored Slobina leša prodefiliralo je desetak puta manje Srba nego pored njegova - ali taj prokleti Sergej Trifunović opet iskrsava kao zvijezda hrvatskog filma!?

Tko je sad kriv?

Opet prokleti komunisti. Opet jedan bradonja: Karl Marx, ono prokleto judeokomunističko zakeralo iz Triera, još je u "Komunističkom manifestu" lijepo i proročki (godina je 1848. ako se ne varam) prokazao buržoaziju kao silu koja - zarad profita - ruši sve granice pred sobom, uključujući i one nacionalne, kao energiju koja je vitalna i dinamična poput samog vraga i koja ne poznaje nikakvih svetinja.

Uključujući, na sreću, i svetinju nacionalne kinematografije, odnosno, u širem smislu, nacionalne kulture. Tako smo ovoga puta dobili jedan kvalitetan jugoslavenski film, ne zahvaljujući jugoslavenskim komunistima - oni su u "Karauli" po drugi put umrli - nego zahvaljujući jugoslavenskim kapitalistima. Rajko Grlić učinio je, naime, isto ono što je - kao i masa hrvatskih režisera - činio i u vrijeme bivšeg sustava; pokupio je aktere svog uratka sa svih strana zato da bi na svim stranama osigurao veću gledanost; jednom da zadovolji republičke SIZ-ove kulture, drugi put da zadovolji državne fondove za kulturu. U oba slučaja rezultat je isti: onaj prokleti Bata Životinja sada nam se vratio kao - uf, još bolje - Serž Trifunović.

Ali tu opet imamo posla s nizom paradoksa: bivša se Jugoslavija sastala da bi preko filma poručila - da se nikad nije ni trebala sastajati? Odnosno, novo sastajanje, do kojega nikada nije ni trebalo doći, ispostavlja se kao sretna formula?

Gledano iz ugla producenta, da. "Karaula" će imati veliku gledanosti širom bivše države, ne samo zbog producentskih dosjetki, nego i zbog činjenice da je riječ o kvalitetnom filmu. Kojega su od mogućnosti da preraste u izvrstan ili velik film poštedjeli uglavnom - producenti. Linija razvoja priče i karaktera i fabule u filmu na silu je, naime, prekinuta nakon dvije trećine njegova trajanja: u karakteru šarmantnog vojnika Paunovića ništa do zadnje trećine filma na upućuje na zaključak da će baš njegovo djelovanje biti rodno mjesto tragedije.

U tome se može pronaći, odnosno braniti politička analogija sa Srbima koji su u Jugoslaviji funkcionirali kao dopadljivi zajebanti u kojima nitko nije uviđao tragički potencijal. No, na razini inidividualnog karaktera, Paunovićev je smrtonosni osvetnički pohod na poručnika razmjerno neuvjerljiv. I tu vrst kritike u stanju je diskurzivno artikulirati svaki najobičniji kino gledatelj. Grlićeva se priča mogla okončati kao malo crnja komedija, ali joj je završetak u stilu istinske tragedije bio potreban da uvjeri sve važne čimbenike, u Hrvatskoj, Srbiji i drugdje, kako su u pravu kada misle da je Jugoslavija mrtva - zato i samo zato da bi nas iznova mogla financirati. Baš kako je napisao Giuseppe Tomasi di Lampedusa u "Gepardu": "Promijenimo sve, da bi sve ostalo isto!"

 Autor    Boris Rašeta