kupus

Kad su prije par godina Ivica Buljan i Dubravka Vrgoč pokretali Festival svjetskog kazališta koji nam uskoro slijedi, u intervjuima su često znali spomenuti da ovakav festival pokreću po uzoru na tzv. parišku jesen. Mada pomalo pretencioznom izjavom, s obzirom na veličinu, trajanje i domet pariškog uzora, najavili su razbijanje postljetne zagrebačke kulturnjačke monotonije i, uz sve kontroverze koje su tad izazvali, uspjeli već četvrtu godinu zaredom održati ovaj sad već renomirani kazališni event. Ne ulazeći ovdje u rasprave o potrebi, utemeljenosti, opravdanosti jednog ovako skupog festivala u kontekstu zagrebačke teatarske stvarnosti u kojoj uglavnom dominira prosječnost, besparica, opći umor cijelih ansambala, vodimo vas, pomalo eskapistički, u Pariz i uvodimo u njegovu kulturnu jesen.

Jesen u Parizu je baš kao sa slika, čisti kliše, reklo bi se - savršena. No šetnje uz rijeku, besciljno lutanje bulevarima, pijuckanje po barovima i valjanje po opalom lišću u Bulonjskoj šumi znaju dosaditi pa se spuštanje do Beaubourga, Theatrea Chaillot, Bastille ili Chatelet, događa vrlo spontano. Tamo se, uz još desetke gradskih punktova, odvijaju festivalska zbivanja.

Pariški jesenski festival, Festival d'Automne postoji već trideset i pet godina. Godine 1972., kad je osnovan, organizatori su htjeli protresti europsku umjetničku, prvenstveno izvedbenu, scenu dovodeći u Pariz imena kao što su Robert Wilson, Merce Cunningham, Trisha Brown, John Cage, Philip Glass ravno iz New Yorka, u kojem su se tada događala izrazito uzbudljiva eksperimeniranja u sferi plesa i pokreta, afirmacija postmodernog plesa i umjetnika oko Judson Dance Theatera.

Trideset i peto izdanje obuhvaća standardnih pet festivalskih segmenata (likovna umjetnost, teatar, ples, glazba, film) uz dodatne sadržaje, konferencije i kolokvije, a traje od sredine rujna do kraja prosinca. Festival d'Automne je svakako i revija aktualne europske pa i svjetske umjetničke produkcije (pri čemu je naglasak na plesnim i kazališnim izvedbama) pa je upravo zato zanimljiv mnogim kulturnjacima, scoutima raznoraznih festivala, te mnoge predstave iz Pariza odlaze dalje na turneje po Evropi i šire. Tako je prošle godine i Queer Zagreb Festival uspio dobiti jednu od najzanimljivijih plesnih kreacija s tog festivala, "Swan Lake, 4 Acts" Raimunda Hoghea kojim je otvorio svoje četvrto izdanje.

Što se tiče ovogodišnjeg programa, već na prvi pogled iskaču velika imena svjetskog kazališta i plesa pa je teško staviti akcente na pojedine festivalske događaje. Ipak, moram spomenuti "Hey girl!", novu predstavu Romea Castelluccia/Societas Raffaello Sanzio - kazališne skupine koja je u više navrata oduševljavala i zagrebačku publiku na Eurokazu, čija je izvedba zakazana od 16. do 25. studenoga. (Za sve fanove, evo informacije da će ova predstava igrati i u našem susjedstvu, u Grazu već krajem rujna, na SteirischerHerbst festivalu.) Još ću spomenuti i Roberta Wilsona koji postavlja "Quartett" Heinera Müllera s Isabelle Hupert u naslovnoj ulozi.

Što se tiče plesa, u Parizu bih se najradije zatekla na izvedbi Vere Mantero, portugalske koreografkinje koja po mnogima još uvijek stvara mala plesna čuda. U svojoj posljednjoj kreaciji, "radi na ponovnom uspostavljanju organskog kontinuuma koji ima sposobnost pomiriti razum + senzualnost + osjećaje + volju". Ova predstava dugog naslova, koji bi se otprilike mogao prevesti kao "Sve dok se Bog ne uništi ekstremnom vježbom ljepote", na programu je u drugoj polovici studenoga. Tu su još i Deborah Hay, veteranka Judson Dance Theatera, Boris Charmatz, William Forsythe i mnogi drugi.

Središnji događaj u segmentu likovne umjetnosti predstavlja intervencija brazilskog umjetnika Ernesta Neta na jednoj od glavnih točaka francuskog domoljublja, najvećem spomeniku francuske republike, Panteonu. Velika kreacija od tila i polistirena bit će zakačena pod kupolom i stajati tamo do kraja godine. Zamišljena kao "prostorno tijelo", ova skulptura predstavljat će konfrontaciju između animalnosti i racionalnosti arhitekture, između prirode i civilizacije, a sudeći po prethodnim Netovim radovima izledat će poput divovske mase, djelomično ukroćenog pudinga ili goleme ličinke koja izlazi iz čahure Panteona.

U sklopu izložbe "Skylines", predstavlja se jedan filmski raritet koji se nikad nije prikazivao u kinima, a u međuvremenu je postao kultnim. Radi se o dokumentarno/igranom filmu o njujorškoj underground art i muzičkoj sceni početka osamdesetih, "Downtown 81". U njemu tada devetnaestogodišnji Jean-Michel Basquiat, slikar, grafiti umjetnik, pjesnik i glazbenik, igra ulogu sebe samog. Kažu da ovo nije sjajan film, da je prilično kaotičan, ali je jedini povijesni dokument koji prikazuje Basquiata prije nego ga je otkrio Andy Warhol, pa predstavlja neku vrstu remek-djela. Izložba "Skylines" donosi iscrpnu dokumentaciju epohe, različite fotografije i video radove.

Tony Morrison, američka spisateljica i nobelovka, sudjeluje u festivalskim susretima i konferencijama te drži predavanje "Mercy/Milost".

Ovo je samo letimičan pogled na ovogodišnji Festival d'Automne. Tu je još gomila zanimljivih stvari koja bi se mogla spomenuti, a ukupan program festivala može se naći na internet adresi www.festival-automne.com.