Nije naša kolumnistica ni primirisala stablima u Varšavskoj, a već se na nju sjatio kordon policije. Spasilačke službe tog dana nisu imale pametnijeg posla nego uputiti se na obale Utrina, obračunati se s terorističkim postrojbama s devetog kata, sa sumnjivim boksačkim vrećama u hodnicima, i iz tog očitog trening kampa za buduće neprijatelje države - ukloniti problem. Oboružana patkicama za kadu, Jasmina se kao i uvijek - nije dala.
Jest da imam neveliku kadu, al ako se malkice skvrčim u njoj mogu se uvjeravati da sam duh i tijelo odmarala u mirisnoj kupki. Činjenica je da mirisne eterične blagodati ponekad omete vonj zelja I bažulja koji se kroz zajednički zračni sustav popne do mene iz susjednih stanova, al nećemo cjepidlačiti. Uz malo uvjeravanja da zelje ima nadasve ljekovita svojstva – sve je na kraju okej...
Prije nekoliko sam večeri u toj čuvenoj kadi, skvrčena ko u mađionačarevu kovčegu, mantrala I kontemplirala o svojem višem jastvu i smislu života. I usred tog uzvišenog stanja – manijakalna zvonjava na vratima. Doplahutam u bade mantilu i zvjeram kroz špijunku u mrak na hodniku, a za “nagradu” mi izroni njuška susjeda ispod mene. Goru verziju događaja nisam ni mogla zamisliti jer sam se s tim žgoljavim čudakom popičkarala prije koju godinu kad je s nekim sumanutim pritužbama došao na vrata mog mukotrpno stečenog penthousea. Nismo otada ni riječi progovorili, a evo ga sada unezvjerenog pred mojim vratima. Što nikako ne sluti na dobro...
Ko je, junački viknem kroz vrata. Izbezumljena faca koju držim neprijateljskom unese se u moju špijunku i čujem kako na rubu srčanog aresta uspijeva prozboriti: Poplava...
Hm..., da..., kao što rekoh... ne sluti na dobro... Kad on ima poplavu može optužiti mene koja sam iznad njega (što, ruku na srce, ima logike), a ja, koja sam na zadnjem katu, da bih se obranila mogu optužiti jedino golubove, čavke, vrane, kondore i ostalo društvo što je iznad mene. A to i ne zvuči baš uvjerljivo...
Otvaram vrata, a on me gleda izbuljenim očima. Ko da je ispao iz filma “Oslobađanje”, još mu samo bendžo fali...
Potopljen sam, očajnički protisne...
A ja se pravim luda I nonšalantno govorim kako je kod mene sve u redu. On je sve mahnitiji i opetovano ponavlja kako mu kupaona pliva u vodi. Majku mu... Samo mi je to trebalo...
Napetost raste, izmjenjujemo neke nepovezane rečenice, on radi korak prema meni, kaže da će mi jebati mater, ja mu se unosim u facu, kažem aj baš da vidim i to... On će zvati policiju, ja ću zvati policiju...
Na koncu ipak u nekom čudnom primirju silazimo skupa do njegovog stana, ja u bade mantilu, on u ofucanoj trenirci, i već sljedećeg trenutka blesavo zurimo u strop njegove kupaone otkuda nekontrolirano naviru utrinsko-niagarini slapovi. Krajičkom oka zvjeram i svog novog prijatelja, al nema neželjenih reakcija. Ne izvlači niotkud ni bendžo ni motornu pilu. Dobro je...
U sljedećih pet minuta vratila sam se u penthouse obući nešto na sebe, a on se spustio do susjede ispod njega. Potjerala ga je i rekla kako sa mnom ne razgovara, pa je on, duboko uvrijeđen (jer je do nje otišao u najboljoj namjeri i zabrinut za njezinu kupaonu), ponovno skoknuo do mene na zadnji kat i svečano zaključio da je ona jedna glupa koza. Dok je on zabrinut hoće li i njoj procuriti, ona s tim ne želi imati ništa. Kao, zvala je predstavnicu stanara, ali ju ne može dobiti. E pa sad će ta bagra vidjeti jer će on nazvati policiju i vatrogasce. Eto im ga na!
Zatvaram vrata za njim iI u nevjerici mislim – pa neće valjda... A već 15-ak minuta kasnije potvrđuju se moje najcrnje slutnje – u našu jednosmjernu ulicu iz zabranjenog smjera ulijeće vatrogasni caddy pod rotirkama i sirenama. Stojim na terasi, gledam taj spektakularni dolazak, i osjećam se kao zadnje govno, krivac, uzročnik globalne katastrofe, nešto poput virusa ebole ili zloglasnog SARS-a... Okej... Malo curi iz mojih cijevi, ali rotirke?! Sirene?!
Nastaje komešanje u ulazu, a ja ga osluškujem skrušeno sjedeći u svom dnevnom boravku, poput lisice koja je iz zabranjenog dvorišta maznula tustu kokoš. Ako je susjed Paranoja pozvao vatrogasce, znači li to da stiže i policija...?
Koračićima preplašenog zečića ponovno skakućem na terasu i na minus pet celzijevaca, i to upravo u trenutku kad pred zgradu stiže policija. Interventna... Batinaši... Pička, kurac, Dinamo... Ali ja ne volim nogomet! Ni navijače! Ne prosvjedujem protiv kopanja Varšavske! Kuku lele... Pa zar sve to zbog malo (više) vode...?
Uskoro je cijela svita pred vratima mog stana, ulaze teškom mukom jer je mjesta malo, pojašnjavam kako je hodnik tako složen zbog boksačke vreće, da bi bilo više mjesta... Oni u čudu gledaju vreću, pa mene, pa vreću... Da, lupam u nju, svi u kući lupamo u nju, a upravo smo u fazi I kad kuju Reni učimo da stoji na zadnjim šapama, a prednjima šora vreću i tako izbacuje svoj nagomilani pseći stres. Zar je tu nešto čudno...?
Trust mozgova već sljedećeg trena stoji pred sanitarnim dijelom moga penthousea poput neke važne vizite. Samo čekam da počne oslovljavanje s primarijus ili docent i da krenu pljuštati dijagnoze koje ne razumijem i za koje nisam dovoljno pametna... Trulitis cjevitis... Ili... aqua exspansius curitis... Promatram ekipu i sad mi je jasno zašto su stričeki vatrogasci došli u onako velikom stilu. Moje razočaranje je golemo, jer pred sobom ne vidim nabildane pastuhiće iz njujorškog Fire Departmenta (koje rado gledam u serijama!), nego Jožek-Štefek kombinaciju i dva kratkonoga crvenonosa kronera koji su prije izlaska na ovu nadasve važnu intervenciju trgnuli svaki po jedan mali Badelov konjak, pa ih je ponijela važnost njihove misije. I zato rotirke i sirene – oni su veliki, važni, superheroji...
Policajci su nešto bolja verzija. Niži izgleda (i ponaša se) čisto normalno, dok je viši (i mlađi) zgođušan momčić koji važno vadi onaj čuveni mali blokić s kockicama. Mirno recitiram ime, prezime i datum rođenja, a usput čujem kako sveučilišni profesori Jožek i Štefek zaključuju da bi najbolje bilo srušiti kompletan strop kod susjeda, pa bi se onda točno vidjelo što je s cijevima. WTF?!?! Njegov strop, moj pod! O, sudbino kleta... Ima li kraja ovom bizar filmu? Mrš' van, štakori mali, idite rušite Vladu i Sabor, ostavite se moje mukotrpno stečene imovine pod hipotekom...
Razbijam malo napetost i prekidam niz genijalnih Jožek-Štefek ideja, pa okrećem na sprdačinu i kažem kako je susjed malo više uzbuđen, pa je pozvao sve žive osim onih koje je stvarno trebao – hitnih intervencija. Eto, kažem, da je znao broj SOA-e vjerojatno bi i njih nazvao da se pridruže... Hehehehe, baš dobra fora... Al zašto se nitko ne smije? Niži murjak vježba kameno lice, zgođušni me netremice gleda, a Jožek i Štefek nemaju blage veze o čemu pričam. U očima im se vidi da je nastupila žurba jer je vrijeme za novi Badelov mali...
Odlučim uzeti stvari u svoje ruke, pa ispraćam ekipu uz obećanje da ću se spustiti do prizemlja i prepisati s plakata broj hitnih intervencija. Odnijet ću susjedu, on će ih nazvati, pa nije ovo slučaj za policiju...
Jožek-Štefek odlaze prvi, policajci se još malo motaju kod susjeda, a nekoliko minuta kasnije sam s plavcima u liftu put prizemlja. Niži me pita jel to deveti kat na kojem živim, a ja velim da je, da sam ja u penthouseu... Kamena faca mu konačno popušta, smije se, a zgodni mladac me i dalje netremice gleda bez riječi... Eh, još bi mu mama i pokazala nekoliko trikova za odrasle, samo da nije onog zrakopraznog prostora iza njegovih očiju...
A oko ponoći su konačno došli pravi ljudi, vodoinstalateri iz hitnih intervencija. Nisu isprva htjeli, pa je susjed imao čitavo dramsko nagovaranje preko telefona. Nakon što je u tom natezanju nekoliko puta očajan zazvao Boga, rekao je momcima kako će zbog njih postati vjernik koliko je puta Boga spomenuo. Na tu su foru malo olabavili, a potpuno su se smekšali kad im je rekao da će im napraviti za jesti i piti što god žele, samo da dođu...
I kao i obično u ovakvim, ljudskim, balkanskim dramama, uzrok je bio vrlo banalan, bez kompliciranih dijagnoza, bez rušenja stropova... Pukla je glupa cijev sifona ispod moje kade, a ljudi su ponovno došli sljedeći dan i sve popravili. Čak su i nove ventile stavili.
A ja sam bogatija za jedno novo iskustvo i spoznaju da susjed nema bendžo i ne hrani se ljudskim mesom. Evidentirana sam u kockastom policijskom blokiću, a to je nešto što svaki pošteni građanin mora bar jednom iskusiti. Imam novi sifon i sretna sam zbog toga ko da mi je netko montirao zlatne Versace pipe... Eto... Zar život nije istinski lijep...?
