San ili java, pitali su se neki koji su se znojni budili iz noćnih mora tamo oko kraja stare i početka nove godine. Jesmo li nešto prespavali? Kako se dogodilo sve što se dogodilo? Otkud te silne nemani što iskaču iz ormara baš kad smo i sami povjerovali da su to tek priče za malu djecu. Babe roge, korupcijske hobotnice, krim-aždaje... U trku na imunitetno brdo ili brod. U bunilu monstruoznog zoološkog vrta prenula se i Jasmina Trifunović. Mislila je da je trava. Ali ono što ju je ubolo - bio je pravi pravcati jež.
Propala sam u procjep. Mračan I hladan. To može biti procjep osobnih razloga, opće društvene apatije, beznađa, recesije, siromaštva, procjep lošenamsepiše i jebalismoježa. U njemu se već neko vrijeme gužvamo ja i stotine tisuća Hrvata. Ko nemoćne vrckave ribice tupavo zijevamo I bacakamo se nekontrolirano. Zato za ove blagdane nitko nije žaruljicama ukrasio prozore svoga stana. Zato je Božić bio siromašan – jelima, poklonima, duhom. Zato je apatija ovih dana apsolutna vladarica, pa se na Božić nije na mobitele slilo uobičajeno more sms poruka. Mobiteli su šutjeli, a i ono što je stiglo uglavnom nas je živciralo. Mi smo hrpa bezvoljnih ribica, a u naše izbuljene okice iz kojih vrišti panika samo povremeno bljesne tračak svjetla koji dopire iz vrha našeg procjepa. Jedino slabašno svjetlo koje imamo... Al ma kako bijedno bilo, grije nam zakržljala srca. Ipak je svjetlo, pa u njega buljimo. Imamo u šta buljiti i to nas tješi...
A onda, jednog dana, među nama se oteo visokotonski “Ah...” prepun straha. Sve oči su se u trenu okrenule prema malom izvoru svjetlosti i s jezom promatrale kako sjena koja se nadvila nad naš procjep biva sve veća i veća. Sjena širi ruke i natkriljuje nas. Oduzeti smo od straha, ali kroz suzne okice ipak razaznajemo – jel to kockasta glava? I brada...?
Užasnuti pokušavamo odgonetnuti kakva nas to svemirska neman vreba, kad ona u nekom neviđenom bijesu počne toptati dlakavim iksericama.
Buuuuuuuu... Aaaaaaaaaa, krklja iz grla nema dok stisnuti drhturimo ne znajući što nas iščekuje. Vlada strah I nevjerica. Ma što li je to...
Spiiiiking kroejšaaaaa..., začuje se najednom gromovito iz usta nemani... Spiiiiiikiiiiing kroejšaaaaaaaaa..., grmi čudo...
Strah zamjenjuje čuđenje. Što li je to? S koje planete?
Keeeeeeee..., zagrmi po novom čudovište još jače I glasnije...
Joj, jadni li smo, što nas snađe. Pa kakvo je ovo čudo neviđeno?!?!
Tko si?!, ohrabri se upitati jedna ribica, a svi se s divljenjem zagledasmo u nju. Herojski, nema šta.
Tejk it ot liv it..., prosikće neman.
Ajoj, reče jedna druga ribica, pa čula sam ovaj jezik već i prije...
Gdje, gdje, gdje, reci brzo, spasi nas, izbavi nas, prosvijetli nas...
U Poganoj Vlaki..., ledenim glasom priopći ribica dajući do znanja da je riječ o nekoj strašnoj i zloj kobi koja će nas već izmučene još više izmučiti. Pogana Vlaka... U kojoj je to galaksiji?
I dok smo tihi i ukočeni promišljali o dalekim I neistraženim bespućima u kojima se skrila Pogana Vlaka, zapahne nas jeziv smrad.
Ah, ah, ah, ah..., začu se iz smrdljivih usta zlaćanog i dlakavog četveronožnog bića koje se odnekud provuklo kroz ikserice naše spikingkroejša nemani. Oblije nas mlaz smrdljive sline, a naša drhturava tjelešca obliže kužna i hrapava jezičina.
Ma sta to ladis, Rudi, maza tatina, sta ladis... jesi ti maza tatina, no, no, dođi, dođi..., sladunjavo počne zboriti neman unoseći se u facu žutom dlakavcu.
I onda mu uvali jezik. Dođi tati, mljac, mljac, jezik u ustima, mljac, mljac, maza tatina, mljac, mljac... I dok je čupavko jednako tako strastveno taticu oblizivao svojom hrapavom jezičinom, prođe nas drhtaj istinske nevjerice. Jesmo ribice, i svašta smo već vidjeli i doživjeli, ali ovo...
A dok je većina nas zijevala nepomično u svojoj zatečenosti, jedni su već povraćali po ćoškovima, a neki su djeci rukom prekrili oči. I tko zna koliko bi taj gadljivi klinč trajao da se iza leđa nemani nije začuo zvuk sidrenih lanaca pomiješan sa lakim notama mediteranskih balada. Spodobu I čupavca zakrili golema tamna sjena, a na njoj se polako razaznaše bijela slova.
Malo vitra..., pročita netko kroz jedva čujan šapat, ali ipak dovoljno glasan da prene neman iz mljackavog oblizekanja s čupavcem.
Ha?!?!?!..., ustrašeno kliknu spodoba I razrogači oči... I prije nego itko uspije opet prozboriti, iznad natpisa Malo vitra izroni golem, zastrašujući lik. U ruci mu banana kojom poput opasnog kvartovskog policajca polako lupka po dlanu druge ruke.
Šta to radiš, majku li ti majčinu..., gnjevno se obrati bananaš spikingkroejša nemani koja se nijema I ustrašena počela duboko klanjati Strašnome. Iznova i iznova.
Care.... vaš sluga pokorni.... nisam... nemojte....nisam htio..., konačno protisne.
Ajde penji se gore..., mahne Strašni bananom I pokaže prema palubi golemog broda koji se lagano ljuljuškao na povjetarcu.
Evo, evo, idem, klanjam se ponizno..., reče tejkitotlivit i drhturavo se krene penjati po ljestvama broda. Strašni ga gore dočeka s okrutnom, smrknutom facom.
Jesam te tako učio?... gnjevno reče..., mrš' dolje da te ne vidim, danas nema večere..., prosikće i mlatne neman bananom po glavi, a ona skrušeno nestane u utrobi broda glavinjajući u svom strahu.
I već sljedećeg trena Strašnog nestade, sidro se diže, a Malo vitra zabrazdi put bespuća. Ipak, među nama se još dugo nitko nije usudio pomaknuti. Je li to stvarno? Ili će udruženi i nakeženi iskočiti iza prvog ćoška ako pomolimo nosiće iz našeg procjepa?
A da prespavamo pa da onda odlučimo? Da, to bi bilo najpametnije. Da malo odrijemamo, pa kad se probudimo, ako sve još bude isto, možda stvarno shvatimo da je ružan san završio. Da, da, da, tako je najbolje, idemo spavati, ipak smo tako navikli, ne možemo baš sad izjuriti iz naše rupe...
Osim toga, kažu da tamo vani šeta i vreba teta pašteta bijele glave koja iz usta prosipa slatke bonbone... Al' kad ih progutaš nekako su gorki i otrovni...
