Negromant Dugi nos od Velicijeh Indija učinio je da nam se prikažu u Dubrovniku plesači iz njegovih dalekih krajeva. Na tvrđavi Revelin. Ansambl klasičnog indijskog plesa “Odissi”. Pod vodstvom Gurua Gangadhara Pradhana, uglednog odgajatelja i učitelja umjetnosti indijskih tradicionalnih plesova te svirača mardala. Stiglo je pet plesačica i dva plesača. Iz indijske savezne države Orisse. U tradicionalnim indijskim kostimima. S mnogo nakita. Svečano našminkani. I dečki isto. Jer oni svi svojim plesom i glazbom slave i utjelovljuju božanstva.

Donošenjem na pozornicu dlanova punih cvijeća, plesači odaju poštovanje gospodaru Svemira Jagannathu i iskaju njegov blagoslov. Ples prerasta u sveti obred i otvara vrata spiritualne dimenzije. Obožavaju Šivu čija je velika ljepota poznata iz drevnih molitvi koje pjevaju: "O, Gospode Šiva, ti nosiš prekrasne naušnice i ogrlice, a tvoje prelijepe kovrče izgledaju čarobno pri svjetlosti mladog Mjeseca. Tvoje oči sjaje čudesnim sjajem, a tvoj glas umiruje poput Mjesečevih zraka." Veličaju božicu Devi Durgu, Višnua i druge bogove.Zvuk níski zvončića obavijenih oko noga u pokretu. Dva dana prije punog Mjeseca. Uživljenost do nivoa transa.

Ova naglašena duhovnost plesa toliko je nepoznata Zapadu čiji ples u svojoj srži možda jest duhovan, ali potpuno odvojen od bilo kakve religijske koncepcije.

Međusobna usklađenost plesača dolazi iz nutrine. Zadivljujuće je da među njima pritom gotovo da i nema fizičkog i vizualnog kontakta. Koordiniranost prizora i pokreta bliska je idealu.

Jezik pokreta (mudra), kako pokreta ruku i prstiju, tako i pokreta očiju, presudan je za razumijevanje indijskog klasičnog plesa. Izražajnost pogleda od jednake je važnosti za prikazivanje radnje kao i sam ples.

Udaljenost današnjeg oksidentalnog svijeta od svijeta duše, metafizike ili možda dominantno desna orijentiranost dubrovačkog življa kojemu na žalost nije strana vjerska i ina isključivost (unatoč činjenici da je Republika u njedro svojih mîra primila i nastanila Židove izbjegle pred najezdom Maura, doduše ne propustivši ih getoizirati, dati im posebnu fontanu da ne piju s one namijenjene Dubrovčanima...), možda je, uz neugodnu buru, bila razlog da su neki (nerijetki) gledatelji napustili ovo mjesto. Koje su mogli, negromanciji zahvaljujući, iskoristiti za duhovnu si obnovu. Bilo bi tužno kad bi to imalo veze s onom ne tako davno korištenom sintagmom “vjera u Hrvata” koja je, iz usta onih koji su je koristili, nužno podrazumijevala rimokatoličanstvo. Po šušnjevima sam shvatio da ovakav nedostatak respekta prema iznimnim gostima i njihovoj tradiciji te potpun nedostatak manira nije samo u meni izazvao sram, nelagodu, čak prezir.

Ovakve stvarčice koje se urežu negdje u dublje sfere glave, ipak nisu mogle utjecati na pozitivnu energiju koja se proširila samim srcem Grada. Sveprisutna, bila je očita spona izvođača i publike.