- Kupus.net - http://www.kupus.net -

Semianyki: Obitelj u dječjoj zipki

Posted By Ivan Kralj On 8.1.2011. @ 20:15 In Kritika | No Comments

Teatr Licedei: „Seminayki“
osvrt na izvedbu
31.12.2010. u Cankarjevu domu (Ljubljana)

Ocjena:1 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 5

Cijelu širinu i visinu pozornice prekriva ogromna viseća bijela plahta. Na manjem štriku suši se nešto gaća i hulahopki. Bijelo našminkana lica s prenaglašenim crvenim ružom na i oko usana, ženska figura u žutoj haljini ispod koje strši velik trbuh što navješta trudnoću, ulazi na scenu iz publike, brišući noge na otiraču i diskretno obilježavajući prostor doma. U interaktivnoj kazališnoj večeri u kojoj je četvrti zid posve propusan, činit će ova žena tu „podsvjesnu“ radnju kućne higijene pri svakom ulasku u prostor svoga virtualnog doma, kao da mu želi podariti dostojanstvo stvarnosti u koje se trudimo sumnjati.

Olga Elisejeva - nekad garderobijerka, danas klaunesa

Mater familias

Figura majke, osim trudničkim trbuhom, već u prvim minutama predstave biva dodatno naglašena radnom akcijom – nemarno zalijevanje cvijeća, pa i mlatarajuće žmikanje mokre odjeće, let čijih kapljica ne štedi prve redove sređene publike u Linhartovoj dvorani Cankarjeva doma u Ljubljani, nagovješta da se i na protagonističina leđa svalio teret jednak onom sa strane trbuha, te da je posao kućanice nešto za što posvećena majka teško može izdvojiti kvalitetno vrijeme. Skidanjem najveće plahte s užeta, majka razotkriva cjelokupnu obitelj koju, više ili manje uspješno, katkad pribjegavajući „ženskim“ trikovima, pokušava držati na okupu.

Predstava „Semianyki“ (u prijevodu: obitelj) slavne ruske klaunske škole Teatr Licedei iz Sankt Peterburga uvelike počiva na liku majke koju tumači fascinantna Olga Elisejeva. Uspijevajući osvojiti punu pažnju svojom ekstremnom scenskom svjesnošću, kontrolom pokreta tijela i mimike lica, ona već i na tehničkoj razini opravdava ulogu istinske mater familias ove družine. Prekobrojna obitelj i treba snažnu glavu koja bi je vodila. Otac (Aleksander Gusarov), koji se radije druži s čašicom, očito to ne uspijeva biti, utjelovljujući lijenoga hrkača koji u svojoj opsesiji alkoholom kao najdražom igračkom, ili u trenucima u kojima podiže nos i prijeti odlaskom, više nalikuje najstarijem djetetu obitelji. Njegov stolac za odmor nalikuje dječjoj zipki, oko koje četvero djece (Kasjan Rivkin, Marina Mahajeva, Julija Sergejeva i Elena Sadkova) pokušavaju pronaći svoje mjesto, bilo uskokom u očev zagrljaj, ili pak pokušajem očeva ubojstva.

Bilo bi, naime, nepošteno svesti predstavu na tek niz gegova podebljanih zvučnim vokabularom crtića, a ne prepoznati svu onu nježnost kojom majka traži viruse u razjapljenim ustima svoje boležljive, u Shantzov ovratnik umotane, kćeri, ili pak pokušaje intervencije da svaki član obitelji ima pravo sudjelovanja u igri.

Slapstick s pokrićem

Kvačice za sušenje rublja, koje vise s očeva odijela, svjedoče o avanturi u kojoj su mu, tijekom spavanja, vlastita djeca pokušala začepiti nos ne bi li prestao disati. I drugi objekti pogodni za počinjenje ubojstva, poput pile, mača, sjekire ili skijaškoga štapa, lagano pronalaze svoje mjesto u rukama djece ove neobične obitelji koja ipak pokušava nadzirati svoje tradicionalne vrijednosti. Poput, recimo, zajedništva; okupljanje oko obiteljskoga stola, pri čemu djeca naizmjence izvode psine ne bi li zadivila roditelje (čak i kad to uključuje mlatnuti braću i sestre daskom po glavi), razvija neobičnu mjeru međusobne ovisnosti, zbog koje se „Semianyki“ zapravo niti ne može pretvoriti u  niskorazredni slapstick. Bilo bi, naime, nepošteno svesti predstavu na tek niz gegova podebljanih zvučnim vokabularom crtića, a ne prepoznati svu onu nježnost kojom majka traži viruse u razjapljenim ustima svoje boležljive, u Shantzov ovratnik umotane, kćeri, ili pak pokušaje intervencije da svaki član obitelji ima pravo sudjelovanja u igri. Ma koliko igra naizgled bila gruba, čini se da je ovoj obitelji najvažnije ne izostaviti ikojeg člana iz toga iskustva, čak i kad je riječ o baki čiji na zidu viseći portret pri kraju predstave „oživi“.

Aleksander Gusarov u ulozi oca alkoholičara

Od sudjelovanja nije pošteđena niti publika. Participativni model uključuje otvorenost da će vam glumci razbiti iluziju da na izvedbu na Staru godinu možete doći sređene frizure – u ovoj se obitelji poštuje kuštravost; bez naelektrizirane kose ne možete biti prva violina u imaginarnom orkestru ekscentričnoga sina. Ženski dio glumačkog postava obasut će publiku poljupcima i uskokom u krilo, ali i velikom tučnjavom s jastucima, dok majčina mokra scena s početka predstave postaje obično škropljenje svetom vodicom u odnosu na ono kako će vas politi otac – on, ta ispičutura bez dna, u jednoj će alkoholnoj epizodi puknuti po šavovima, pretvorivši se u pravu ljudsku fontanu čiji mlazovi pršte i nekoliko metara udalj.

Čudesni stroj klaunerije

Dinamična predstava pod palicom umjetničkog ravnatelja družine Borisa Petrušanskijevog, velik dio šarma duguje upravo plodnoj suradnji scenografije (Petrušanskij), kostimografije (Ana Marmontova) i posebnih efekata (Ravil Bajgeldinov). U rad s objektom, fizičkim humorom i pantomimom utkana su četiri desetljeća iskustva koja nemalo rezoniraju i sa stilom Slave Polunina, jednog od osnivača skupine, ali u svakom slučaju slave klauneriju kao čudesni stroj za upoznavanje, prepoznavanje i priznavanje ljudskih nesavršenosti. Stominutna predstava bez stanke drži nas na rubu stolca umješnim mijenama hororskih scena u kojima podivljali piano biva hranjen glavama lutaka, tragikomičnih odlazaka oca koji ne može trpjeti pokušaje likvidacije i uskratu alkoholičarskih užitaka – odlazaka koje majka obično uspješno spriječi pućenjem usana i zamamnim pokretima mamba, ili pak virtuoznih načina konzumacije cigareta/votke, te jednako domišljatih metoda kako napakostiti onom koga najviše voliš. Sve to u jednom nadrealističkom ozračju gdje scensko nasilje ne treba tumačiti kao interpretaciju suvremene Rusije (ili one iz doba Sovjetskog saveza u kojem je Politbiro držao namjere ove skupine sumnjivima zbog njihove „zapadnjačke“ orijentiranosti), već kao klaunski jezik čistih, društveno nerubriciranih emocija, čak i kad provociraju naše dogme o onom što bi imalo biti prihvatljivo. „Semianyki“ upravo slavi obitelj, zajednicu i ljubav. Ono što, dakle, preživljuje čak i kad protagonisti priče, u besmrtničkom obračunu pri kojem se dekonstruiraju i pozornica, i uspomene, i oni sami, odu u svijet utvara s kojima, samo naizgled, nitko od nas nema nikakve veze.

Četverac bez kormilara - Marina Mahajeva, Julija Sergejeva, Kasjan Rivkin, Elena Sadkova


Article printed from Kupus.net: http://www.kupus.net

URL to article: http://www.kupus.net/obitelj-u-djecjoj-zipki/

Copyright © 2013 Kupus.net. All rights reserved.