Tu ste: Home // Kazalište // Kritika // Humus vertebra: U znaku dvojnosti

Humus vertebra: U znaku dvojnosti

Dame de Pic: „Humus vertebra“
Osvrt na izvedbu 26.1.2011. u Zagrebačkom plesnom centru

Ocjena: 1 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 5

Francusko-belgijska umjetnica Karine Ponties u svom osebujnom scenskom izričaju vješto spaja suvremenoplesne tehnike s elementima cirkusa te grafikom i animacijom, primjenjujući skulpturalnost i odnose svjetla i sjene kako bi gledatelje uvukla u začudnu, nestvarnu i pomalo melankoličnu atmosferu. Rad Karine Ponties domaća je publika dobro prihvatila još 2003. na Tjednu suvremenoga plesa, kada se autorica predstavila solo-predstavom „Brutalis“ (za koju je nagrađena Nagradom SACD), domišljato stavljajući u pogon koreografije raznorodne segmente izvedbe, svjetlo, glazbu, strip, scenografiju, pa i scenskog radnika, te propitujući nespektakularno tijelo, tjelesne mijene, njegovu izobličenost, organičnost, grotesknost i necjelovitost. Stoga je šteta da je zagrebačko gostovanje predstave „Humus vertebra“ prošlo prilično nezapaženo.

Strašilo kao plahi dvojnik

„Humus vertebra“ iz 2009. godine nastavak je autoričinih tematskih istraživanja u predstavama „babil“, „Fidèle à l’éclair“ i „havran“ o figuri strašila, odnosno o zastrašivanju, strahu i usamljenosti. U viziji Karine Ponties strašilo pripada svijetu imaginacije, on je čovjekov dvojnik, naličje njegova podvojena karaktera, vječiti usamljenik, plah i ranjiv, koji vanjštinom uzaludno pokušava zastrašiti. Udahnuti život beživotnom strašilu autorici prije svega znači prostor istraživanja pokreta koji bi odražavao dualnost vertikalnoga pada i elevacije kao oprečnosti gravitacijskoj prikovanosti živih bića. Krhkost egzistencije bića koje opstoji ni na zemlji ni na nebu naglašava se neprestanim izgrađivanjem i razgrađivanjem skulpture iz triju praktikabala. Nepostojanost strašila dodatno je podcrtana kružnim izvedbenim prostorom nalik cirkuskom ringu i otpuštanjem konopa kojima je skulptura početno učvršćena. Ravnoteža se hvata doslovno – tad praktikabli služe kao klackalica ili se traži osovina oko koje će se kutije okretati, ali ne i urušiti – i preneseno, izvodeći vratolomije izvođači nužno moraju imati povjerenje u partnera koji će ga dohvatiti ili mu pružiti oslonac. Jasno je dana oprečnost između geometrijski krutih tijela scenskih objekata i fluidnosti pokreta izvođača. Preslagivanjem drvenih sanduka izvođači gotovo ni iz čega grade svijet pun simbolike, konstrukcija ih čas zakriva i daje im utočište, čas ih promiče u politički odgovorne subjekte izlažući ih kao na kakvoj govornici (scenografija Wilfred Roche).

Osim na razini fizikaliteta, postojanost slike propituje se na još nekoliko paralelnih razina. Ulazom u izvedbeni prostor (točnije, gaženjem preko izvedbenoga prostora zbog neprikladno projektirane scene ZPC-a) suočavamo se s kružnim rasporedom i projekcijskim platnom koji prizivaju spomen na negdašnje panorame, svojevrsni spoj kaleidoskopa i kinematografa, mehanizme kojima se male slike uvećavaju prelamanjem kroz optičko staklo. Daleko od današnjih medija, nižući slike, panorame su, na pragu realnog, stvarale privid dalekih svjetova, ispunjavajući dvostruku funkciju, izvjestiteljsku i zabavljačku. Slično, animacijom grafika Stefana Riccija platnom promiču hibridni karakteri humanoidnih i animalnih likova kreirajući iluziju nekog nestvarnog, ali i mogućeg svijeta. Kao i Riccijev svijet i kazališna je iluzija jednako tako krhka i nepostojana. Na to se nadovezuje promišljanje cirkusa i plesa, odnosno kazališta općenito, kao zabave i tomu nasuprot artizma, iza kojeg se krije naporan rad i disciplina tijela i duha. To eklatantno potvrđuju prizori u kojima izvođači vuku drvene sanduke po cirkuskom ringu kao da otpravljaju upravo iskopani ugljen. Uz zabavu koja se proizvodi za gledatelje, i sami izvođači u zajedništvu, igri i trenucima predaha nalaze vremena za užitak. Radost sudjelovanja u kreaciji očituje se u ritmičkom variranju udaraljkaških sekvenca (praktikabli kao instrument) koje nastaju u vrijeme odmora između dviju fizički zahtjevnih scena.

Falus u funkciji dvojnosti

Sljedeći semantički sloj čitljiv je iz kostimografske dosjetke (kostimografija Samuel Dronet i Maria-Eva Rodriguez) da izvođač preko hlača navuče haljinu. Bradati muškarac u ruhu žene povlači čitav niz rodnih dvojbi. No tu podvajanje ne staje, zadizanjem suknje i kretnjama tijela oponašajući falus na putu od ekscitacije do relaksacije i konačne predaje, izvođači dalje razlažu odnose moći, očekivanoga i viđenog, ugode i zazora, funkcije i disfunkcije. Trojica izvođača, Eric Domeneghetty, Claudio Stellato i Jaro Vinarsky, tehnički izvrsni i izvedbeno nadmoćni, katkad grubi do brutalnosti, a katkad neočekivano blagi, tijekom pedesetak minuta bivanja na sceni, zanimljivim situacijama i duhovitim obratima pletu toplu priču o borbi za (životni) prostor, o strahu od drukčijeg i samoći izoliranoga, obilježenog, bilo da je riječ o otkrivanju animalnoga unutar ljudskog, oživljenju anorganskoga ili razbijanju iluzije o nepromjenjivosti svijeta kakvog poznajemo. Strašilo kao ustrašeno biće čuči duboko u svakom od nas.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.