Tu ste: Home // Kazalište // Kupusište // Hrvatska narodna krava

Hrvatska narodna krava

Grupa kazalištaraca uputila je otvoreno pismo kojim reagira na smanjenje sredstava Teatru &TD na poziciji javnih potreba u kulturi Grada Zagreba. Razočarani objavljenim rezultatima natječaja, svoje su pismo adresirali „kulturnoj strategiji Grada Zagreba i nacionalnoj, kulturnoj politici RH“. Paradoks pisma koje pobraja što je i za koji novac proteklih pet godina stvarao Teatar &TD leži u tome što je upućeno na – nepoznatog primatelja. U hrvatskim su okvirima kulturne strategije i politike apsolutno promašeni pojmovi, nacionalne i lokalne uprave upotrebljavaju ih kao dio mondenog kulturnog vokabulara, ali svojim svakodnevnim radnjama upravljanja kulturnim resursima, pa onda i kulturnim potporama, dokazuju opću dezorijentiranost.

Za uvid u manjkavosti takvoga sustava nije trebalo čekati objavu rezultata za lokalne ili nacionalne javne potrebe u kulturi. Kulturne vlasti već godinama dokazuju da preferiraju opciju podijeli pa vladaj, politiku svima pomalo, koja disperzijom sredstava raspršuje i odgovornost vlasti, istodobno glumeći iznimnu demokratičnost procesa. Već bi polako trebalo početi pisati povijest naivnosti hrvatskoga kulturnjaka koji, uvijek iznova, pokazuje nevjerojatnu otvorenost za razgovor, dogovor, kompromis. Hrvatski se kulturnjak, naime, svake godine buni, gunđa nešto, tvrdeći da „ovako više ne ide“, i da je „scena dovedena do ruba preživljavanja“. A onda kulturna vlast pokaže da hrvatski kulturnjak govori bedastoće. I da laže. Jer vidite, uvijek može niže. Ruka našeg kulturnjaka potpisuje ugovor čak i kad se na njemu nađe patetična cifra koja tek kupuje kulturni socijalni mir.

Neuništiva kulturna gamad

Otvorena pisma, peticije, okrugli stolovi, javni protesti, demonstrativni umjetnički performansi, sve te aktivnosti daju privid neke, potpuno nam strane, civiliziranosti društva. Mi, kao neuništiva kulturna gamad, pokazujemo nevjerojatnu dozu optimizma i mazohizma. Slijepo vjerujemo u mogućnost kultiviranih promjena, u snagu javnosti, one iste koja se ne diže ni na brojku od 334.378, koja ju daleko izravnije pogađa. Ni Maslowljeva piramida ljudskih potreba hrvatskom građaninu ne bi pojasnila što mu je činiti, naša tupost graniči s komikom vrijednom nekog boratovskog filmskog uprizorenja. Vjerovanje u snagu javnosti imat će smisla tek kad uvidimo da smo i sami ta javnost, koja ima pravo inzistirati na kulturnopolitičkoj odgovornosti, baš kao što opća javnost ima pravo inzistirati na općoj političkoj odgovornosti. Mi uostalom nismo ti koji primamo novac Grada ili Države, mi smo primarno oni koji taj novac – daju, a onda ga predstavnik javnosti distribuira prema pravednome ključu, ne nužno nama samima. Ukoliko pravedni ključ izostaje, predstavnika javnosti se smjenjuje jer on niti nema drugi mandat doli onaj da bude predstavnik javnosti.

Hrvatski kulturnjak ustručava se ukazati na suštinu problema distribucije javnoga novca za kulturu. Taj bi kažiprst trebao ubosti u oko Anu Lederer i Hrvatsko narodno kazalište, kao dominantne gutače zagrebačkog kulturnog novca. Naime, dok svim kulturnim producentima u Zagrebu (nezavisnima i ustanovama) javne potpore opadaju od 2008. godine, Hrvatsko narodno kazalište jedino bilježi zamaman rast. Od 28 milijuna 2001. godine do 45,7 milijuna 2011. Dodamo li tome jednaku svotu od strane Ministarstva kulture, HNK danas godinu ne može preživjeti bez 91 milijuna javnih kuna. To je 250 tisuća kuna troškova svaki dan! Uz prihode od ulaznica i drugih izvora, HNK postaje čarobnjak kako golemi novac pretvoriti u zrak. Bez da te itko išta pita. Da, to kazalište koje je uglavnom lijepa žuta zgrada na fotografijama turista, kazalište čija se umjetnička relevantnost, a onda i međunarodna prisutnost (kao dokaz eventualne nacionalne reprezentativnosti), godinama dovodi u pitanje, pase travu na Trgu maršala Tita kao kakva sveta krava. Ono je zaštićeno upravo novcem svih ostalih kulturnih producenata, čije se srezane potpore prelijevaju u to nacionalno blago. Još jedan razlog da se ponosimo institucijom Hrvatskog narodnog kazališta, s obzirom da smo njegovi izravni dionici.

Sveta Ana Lederer

Dok su se u godinu dana potpore za redovnu djelatnost, opremanje i programsku djelatnost gradskih ustanova smanjile za 16-tak postotaka, a potpore za nezavisne kulturne produkcije (ili ono što Grad trpa u tu kategoriju) za 14,1 posto, Hrvatsko narodno kazalište ostvarilo je povlaštenu poziciju nedirnutih sredstava. Kad bi se kojim neviđenim slučajem dogodilo da se i HNK-ovih 45,7 milijuna kuna smanji za, primjerice, postotak kojem su smanjene potpore za kazališnu djelatnost u proteklih godinu dana (16,9 posto) – jer ako s takvim rezom preživljavaju sva gradska kazališta, pa što ne bi moglo i ono najveće? – s tih bi se odrezanih 7.723.300 kuna mogli podmiriti rezovi u cijeloj kazališnoj djelatnosti, djelatnosti urbane kulture i kulture mladih (oazi nezavisne scene), međunarodnoj, međužupanijskoj i međugradskoj suradnji, cjelokupnoj filmskoj djelatnosti, te djelatnosti svih zagrebačkih centara za kulturu zajedno. Da budemo precizni, riječ je o petstotinjak nositelja programa! Kad bi se HNK-u dakle odrezao beznačajan postotak, mnogim bi se kulturnim producentima rezanje bar jednu godinu preskočilo, a HNK-ova bi potpora u takvom slučaju i dalje iznosila pozamašnih 38 milijuna kuna. To bi otprilike odgovaralo gradskoj potpori koju je nacionalno kazalište osiguralo 2007. godine, nakon koje je kulturni proračun metropole počeo dramatično padati, na račun svih korisnika proračuna, ali redovito preskačući dio kolača namijenjen HNK-u. Da je, naime, od 2008. godine HNK dijelio sudbinu svih drugih kazališta, danas bi mu potpora iznosila 31,5 milijun kuna, što bi gradskom budžetu 2009., 2010. i 2011. sačuvalo ukupno 24,5 milijuna kuna! Koje li bi se sve STVARNE javne potrebe u kulturi mogle riješiti takvom sumom!

Netko će se pozvati na svetost ugovora koji su potpisali Grad i Ministarstvo, jer su osnivači institucije koju očito ni u krizi, ni pri gradskom proračunskom bankrotu, recesija ne smije ni okrznuti. Nezavisna scena je pak naučila da ugovor s Gradom Zagrebom nije baš uklesan u kamen. Poštivanje istog ovisi o sposobnosti, ali i nesposobnosti Grada da upravlja vlastitim financijama. I onda još taj domaći kulturnjak odahne kad se odluči ne rezati mu već dodijeljena sredstva, već se njihova isplata prenosi u narednu proračunsku godinu pod stavkom „Obveze iz 2010.“, čime se dodatno friziraju stvarni iznosi kulturnog proračuna za 2011. godinu. Grad, dakle, svoje neisplaćene obveze iz 2010. podmiruje sredstvima samih korisnika iz 2011. godine! I da, mi smo se za to borili.

U zemlji sa 334.378 nezaposlenih, hrvatski kulturnjak ne želi biti još jedna crna brojka u nizu. On želi raditi, pa makar i u korist vlastite štete. Grad Zagreb i Ministarstvo kulture postali su tako svojevrstan zavod za zapošljavanje, te se njihove potpore za javne potrebe u kulturi sve više pretvaraju u socijalnu pomoć, i to onu vrstu koje se teško odričemo, iz potrebe da svojoj kreativnosti omogućimo kakav-takav poligon izražavanja. Ne mogu, nego baš u kontekstu fenomena nezadovoljne nezaposlene osobe koja moli potencijalnog poslodavca da ostane na burzi, objasniti činjenicu nevjerojatne količine akumuliranog nezadovoljstva koje nikako da eksplodira, već hrani mazohizam kao modus operandi. Možda podijeli pa vladaj ipak funkcionira. Čestitajmo si na neuspjehu!



2 komentara na " Hrvatska narodna krava "

  1. Sokrat kaže:

    Ne daj se Ivane. Lederice, Ljuštine i slična bagra imaju rok trajanja, a nakon toga ih odbace kao rabljeni tampon.

    Thumb up 7 Thumb down 0

    • Emilija kaže:

      Pravo pitanje je tko su ti koji će u procesu prije odbacivanja rabljenog tampona najviše krvariti.

      Thumb up 2 Thumb down 0

Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.