kupus

Zholdak je redatelj ekstrema. To će vam reći ukrajinska kazališna krema koja ga uglavnom ne voli, baš kao što će vam to reći i otvorena zapadnjačka kritika koja ga - nekad nekritički - voli. Pohvalna je selektorska odluka da u programu drugog Festivala svjetskog kazališta ponudi čak dvije produkcije Andrija Zholdaka kojeg kokodakala često nazivaju "enfant terrible", a njegovu estetiku – estetikom skandala i okrutnosti. Zholdak, međutim, uopće nije toliki zločesti dječak kakvim bi se htio prikazati. Mučenje u njegovu, doduše sjajnom, "Jednom danu u životu Ivana Denisoviča" uopće nije toliko mučno. Lezbijski poljubac smrti i života uopće nije toliko šokantan. Razgolićena dječica i razdraženi psi uopće ne bude neku veliku moralnu dvojbu. Da razbijena jaja ne smrde, teško bi se moglo vjerovati da taj navodno "snažni fizički teatar", a zapravo strogo kontrolirani kaos, može proizvesti grimasu gađenja na licu promatrača.

"Jedan dan u životu Ivana Denisoviča" ipak je umjetnički eksplicitnija i kazališno moćnija predstava. "Hamlet. Snovi" je na posve drugom polu Zholdakova talenta, toliko dalek od "Denisoviča" da više pripada u B kategorije koje čak i jednako nekritični obožavatelji MTV-a smatraju starom i potrošenom pričom. Da, opet Zholdak uvodi teror masovnosti, ubija likove nauštrb stroja, njegova redateljskog, pružajući pritom više fiziološki izbljuvak mašte negoli duhovnu bujicu dojmljivih dosega. Predstava o Shakespeareovu tragi-junaku nalikuje slici čiji slikar histerično lamata kistom amo-tamo slijedeći oluju mozga. Naravno, u tim slikama može se iščitavati dublja metaforika (poput recimo duha oca u odrazu staklene posude s jabukama), ali prava je istina da ovaj simbolički teatar može prezentirati bilo koji odabrani kontekst, bio on "Ana Karenjina", "Adam i Eva", "Rat i mir", "Fedra" ili bilo koji naslov iz (bilo kojeg) festivalskog programa. Možda je najznakovitija scena u kojoj peračice zazivlju Hamleta, a on se ne odaziva. Jer ga u drami ionako ima na kapaljku.

Zholdak doslovce muči priču, udaljujući je svjetlosnim godinama od izvornika, ali i od interpretacijske sposobnosti uopće. Tako sam gledatelj postaje apsolutno apsolutni scenarist viđenog, što i nije neka pohvalna pozivnica u kazalište. Naravno da gledatelj ne treba biti lijen, ali Zholdak s jedne strane računa na gledateljevu lijenost, hipnotizirajući ga definiranom vizualnošću, a s druge očekuje da se ovaj mentalno angažira i napregne do puknuća. Vjerojatno iz te zamke, Zholdak poseže za prilično nekreativnim rješenjem: dijalozima iz zvučnika koji su daleko od "minimuma teksta", a time i uvjerenosti da se fizičkim tijelom i gomilom rekvizita te multifunkcionalnih scenografskih elemenata može ispričati suvisla priča. Zholdak tu ne uspijeva. Tako njegova drama ima priličan broj "svršetaka", priličan broj očekivanih situacija i priličan broj vizualnog stereotipa u širem smislu.

"Hamlet. Snovi" je teško udaljiv od kategorije kiča, ali kao takav zasigurno ima publiku nezahtjevnih vizualnih kruljenja mozga. Šljokice i zlato, golotinja i smijeh, perje i pjena, sve to u Zhodlakovu kontekstu izgleda kao isforsirani ručni mikser iz "TV prodaje" za koji vas voditelj uvjerava da je prava vrijednost za taj novac. Kako to obično biva, vrijednost isporuke, a to je onaj moment kad kazališni proizvod s dasaka (ovaj put ponovno sjajno dekonstruirani Boćarski dom) putuje desetak metara dalje – do konzumenata u gledalištu, pokazuje se neočekivano skupom i time neisplativom.

Zholdakova trupa je jedna cirkuska povorka koja u "Hamletu" kaosom na pozornici skriva povremeno uočljivu neuigranost i "laissez-faire" glumu. Kaos je naravno vrsno režiran, ali nemoguće je ne primijetiti da pojedinačne izvedbe iskaču iz utvrđenih obrazaca kao pogreške koje se kao takve valjda trebaju i tolerirati jer samo naoko imaju opravdanje u istom – kaosu.

Naravno, moguće je pomišljati da je "Hamlet. Snovi" na Festival svjetskog kazališta došao kao dio paketa koji s "Denisovičem" (gotovo identična glumačka postava) putuje od festivala do festivala prodajući se, u jednakom TV-shopping žargonu, sistemom "platiš jedan-dobiješ dva". Ali kad smo već pogledali "Denisoviča", bila bi prava šteta ne vidjeti da isti redatelj, prepotentan i samodopadan, može proizvesti i predstave u kojima se njegova mašta samoživo opusti, misleći da imidž navodnog "enfanta terriblea" predstavlja ključ percepcije. Samo toliki samodopadnik može tvrditi da gledatelji iz publike izlaze zato što ih scene logora podsjećaju na osobno ratno iskustvo. Takvom samodopadniku ne pada na pamet pomisao da svoju, u "Denisoviču" eksplicitnu, a u "Hamletu" nepovezanu, a podijeljenu osobnost ne zna uvijek komunikacijski uspješno translatirati u teatar.