kupus

Uvodnik u festivalskoj knjižici doima se pomalo apologetski što se tiče odnosa lokalnog stanovništva i gradskog festivala. Naime, kroz skoro četrdeset godina koliko postoji, festival je mijenjao koncept, pokušavajući biti u toku s vremenom i promjenama koje se događaju u svijetu umjetnosti. Danas je to međunarodna platforma aktualne, napredne umjetnosti, koja nije uvijek "laka za konzumiranje". Odatle valjda i animozitet na relaciji festival - konzervativni dio stanovnika Graza.

Steirischer Herbst, koji se ove godine održavao od 21. rujna. do 15. listopada, nije standardni festival, zapravo je vrlo zanimljiv po svojoj formi. Radi se o multidisciplinarnom projektu koji je integrirao likovnu umjetnost, muziku, performans, ples, teatar, književnost, arhitekturu, nove medije i teoriju. Osim što producira i prikazuje kazališne predstave, što čini njegov najvidljiviji dio, Steirischer Herbst uključuje i istraživanja, procese i razvojne projekte, najrazličitije izložbe, koncerte nove glazbe, arhitektonska istraživanja, javne debate i još puno toga. Ono što je također specifično za ovaj festival jest uočljiva zastupljenost istočnoevropskih umjetnika u njegovu programu, posebno u sferi likovne umjetnosti i književnosti, ali i teorije.

Festivalski program odvijao se na dvadeset i četiri gradske lokacije: u kazalištima, galerijama, sveučilišnim prostorima, plesnim centrima itd., a koprodukcija i međuinstitucionalna suradnja osnova je za ostvarivanje ovako opsežnog programskog sadržaja. Krenuli smo, prvo, u đir po galerijama.

Odmah preko puta festivalskog press centra, malo iza neizostavnog H&M-a, nalazi se Neue Galerie. Središnja izložba "Slum" okupira i "dvorište" galerije u kojemu je poredano na desetke, na prvi pogled identičnih, skulptura "Ljudi iz sluma/Slum people" HA Schulta, napravljenih od najrazličitijeg otpada: limenki, starih baterija, kartonskih kutija, željeznog otpada, kartona itd. Oko njih se posjetitelji najviše zadržavaju i škljocaju svojim fotoaparatima.

Danas, oko 3,2 milijarde ljudi živi u gradovima. Od približno osam milijardi ljudi na svijetu, otprilike milijarda ih živi u slumovima, što podrazumijeva privremena obitavališta, nepouzdan pristup električnoj energiji i vodi, bez kanalizacije, nesigurne uvjete vlasništva, neposjedovanje zdravstvenog osiguranja, nezaposlenost itd. Iako se ove pojave vezuju uz Indiju, Brazil, Kinu te pojedina područja Afrike, pretpostavlja se da će u budućnosti ovaj tip urbane regresije zahvatiti i Evropu.

Izložba obuhvaća još par video radova, fotografije slumova iz svih dijelova svijeta te instalaciju - razapeti bijeli šator. Osim samog naslova, na izložbi je nemoguće naći tragove engleskog jezika, svi su popratni materijali na njemačkom i ako ga ne razumijete, teško se snaći.

Nedjelja je počistila sve ljude s ulice, ne znam je li razlog tome misa ili zatvoreni dućani, uglavnom - totalni mir pomalo uznemiruje. Zato smo se uputili preko rijeke, gdje je mooving intenzivniji, pogotovo oko "Plavog mjehura" što je ime od milja za Kunsthaus tj. Umjetnički paviljon Graz. Godine 2003. Graz je bio European Cultural Capital i uz ogromna ulaganja u gradsku infrastrukturu te brojne koristi koje mu je taj status donio, u nasljeđe su mu ostali i iznimni arhitektonski poduhvati koji su izmijenili izgled grada, ali i njegov imidž. Graz je na neki način postao brand. To se prvenstveno odnosi na Kunsthaus Graz i tzv. Otok na Muri (Murainsel).

U Kunsthausu - uobičajen šušur koji stvaraju mladi ljudi, znatiželjnici i suvremena umjetnost u kombinaciji, tj. posjetitelji nekoliko izložbi u ovom kompliciranom arhitektonskom sklopu. Gužva je u museum shopu, gdje je ozbiljna art teorija izmiksana s raznim zezalicama, majicama, torbicama, sjajnim časopisima koji stvaraju umjetničke star-sisteme. Čitav taj miks predstavlja poseban vid shoppinga, shopping u kojemu "sakralnost" institucije i poneki teško prohodni naslov knjige, Karim Rashidovski dizajn i "opasna" imena koja izranjaju s naslovnica monografija, opsjenarski uvjeravaju kupca da nije tek konzument, već prvenstveno štovatelj umjetnosti. Muzejski dućani poseban su fenomen koji promovira neku vrstu "prosvijećenog shoppinga" koji je, na kraju, kad se nađeš nasamo sa svojom izlogiranom, izdizajniranom punom vrećicom, ipak, samo shopping. Ili nije?

Nakon što smo preletjeli izložbu "Knowing me, knowing you" koja tematizira nadzor kao strategiju kontrole, ali i neku vrstu voajerizma, te moment sudioništva u takvoj konstrukciji realnosti, u drugom dijelu Kunsthausa naišli smo na "Protections - This is not an exhibition". Izložba koja to nije, zamišljena je kao živući projekt koji ovisi o situaciji te u muzejskom kontekstu pokreće teatarski moment. U tom interaktivnom pristupu posjetitelj je subjekt bez kojeg je realizacija ovakvog (izvedbenog) formata nemoguća. Tako je, dok smo listali fine časopise u već opjevanom dućanu, s druge strane muzejskog stakla, iz pravca ulice, jedan visoki muškarac, tek neznatno upadljiv, prilazio i virio unutra. Krajičkom oka spazila sam tog gospodina, izgledao mi je malo čudno zbog nekako neprirodnog zaleta ka tom staklu ili sam registrirala njegov postupak kao neobičan, ali bez potrebe za uznemiravanjem. Pa što, čovjek viri! Kad smo se popeli na kat i malo proćaskali s čuvarima, shvatili smo da se radi o "djelu" Romana Ondaka. A i sam trbušasti čuvar duge kose i brade bio je dio bizarnog orkestra sastavljenog od muzejskog osoblja čiju smo osebujnu izvedbu gledali na ekranu, kao video - dokumentirani performans. Makedonski umjetnik Dejan Spasović na licu mjesta izrađivao je amajlije protiv svakojakih boljki i uroka. Dobili smo crvenu amajliju protiv opadanja kose i crnu protiv urokljivih očiju. "Protections" kao trajni projekt ne daje posjetitelju sigurnost finalnog projekta standardne izložbe. Odvijajući se svakodnevno, poziva ga da preispita svoje percepcijske navike i slobodno istraži arhitekturu muzeja. Sve u svemu simpatična, ali malo kaotična anti-izložba s par pažnje vrijednih radova (Aida Ruilova, Paulette Phillips, Tim Etchells, Vlatka Horvat, Roman Ondak itd.).

Tog nedjeljnog popodneva, nakon ražnjića u restoranu "Opatija", gdje su konobari balkanski srdačni, a porcije mittelevropski skomne, treću smo izložbu našli usred gradskog parka. "No space is innocent" bavi se pitanjem uvjetovanosti prostora i to njihovim političkim, privatnim, arhitektonskim, vremenskim uvjetovanostima te njihovom ulogom u formiranju identiteta. Jedna od troje kustosa bila je i Marina Gržinić. Koncept angažirane umjetnosti prožet je individualnim autorskim poetikama, inovacijom te eksperimentiranjem u području kustoskih praksi.

Grupa "Artists without walls", koja okuplja izraelske i palestinske umjetnike iz različitih domena (teatra, kinematografije, video umjetnosti, performansa, arhitekture), ovdje je predstavljena nizom video radova koji se bave apsurdom i bizarnošću života u sjeni izraelsko-palestinskog sukoba. "Love Sum Game" video je koji prikazuje teniski meč koji se odvija s obje strane "Zida radvajanja" u Jeruzalemu, dok u kratkom filmu "My garden" autor prikazuje Golansku visoravan kao otvoreni park prirode u kojem su zelenilo i voćnjaci prošarani nagaznim minama koje se pomiču zbog klizanja tla te su usmrtile na desetke djece koja su se tamo našla u igri.

"Three failures" Michaela Bluma jest video-snimka predavanja na otvorenom, lociranog oko bloka zgrada koji evocira tri grada: Rigu, Malmö i New York. Svaki od gradova evocira pad određenog političkog sistema: komunizma, socijalne demokracije i nadolazećeg kraha kapitalizma. Od političkog i povijesnog diskursa predavanje postaje apsurdna govorancija.

"Re-delegiranje, arhiviranje performansa - na rubu - praznine" zanimljiv je postupak u kojem tri kustosa (Gržinić, Seidl, Makovec) pozivaju po dva umjetnika kojima onda prenose svoje "kustoske kompetencije" te ovi dalje pozivaju svoje umjetnike/suradnike, što se pretvara u lanac kolaboracija tj. relativno neovisnih kustoskih statementa. Krajnji je rezultat penetriranje umjetnika iz sfere izvedbenih umjetnosti u prostor vizualnih, budući da su upravo koreografi (kao zadnja karika u lancu) pozvani da izlože prijedlog svog nepostojećeg ili nerealiziranog projekta.

Ovakav eksperiment najbolje demonstrira sveprisutni fenomen preklapanja različitih sfera umjetnosti, što je credo i samog Steirischer Herbsta ("Koncert je instalacija je performans"). Međusobna suradnja kojoj je u središtu upravo istraživanje, ne nužno finalni proizvod, gotov produkt, sve je više prisutna kao tendencija na međunarodnoj art sceni. Ovaj proces nužno utječe na promjenu funkcije samih institucija, koje si više ne mogu dopustiti da budu tek revijalna repertoarna sajmišta već laboratoriji u kojima se odvijaju umjetnički procesi, propitivanja, nastaju nove tendencije i razvija se kritički diskurs. Naravno, teško je zamisliti ovakvu transformaciju hrvatskih institucija koje jedva da i podnose nezavisnu scenu koja je nositelj gore spomenutih strujanja, kamoli da s njom uđu u dijalog koji bi značio njihovu radikalnu promjenu gotovo do točke samoukidanja.

No možda od njih to ne treba ni tražiti.

Da zaključim, Steirischer Herbst nije festival vašarskog tipa. Nije to ni građanski okvir koji nudi opuštajući, lepršavi program revijalnog profila kakav uglavnom zamišljamo kad razmišljamo o gradskom festivalu. Zaista, u dva dana koja smo proveli u Grazu, dobili smo dojam da se radi o ozbiljnoj platformi koja okuplja različite profile umjetnika koji se onda bave onim što smatraju relevantnim u umjetnosti danas, ali i osobnim mikrosvjetovima. Uglavnom, bio je to zanimljiv izlet u blisku nam zapadnu Evropu, lagana ex-kurzija, pomaknuta perspektiva iz koje se bolje vidi i naša vlastita, tranzicijska kulturna realnost.