Tu ste: Home // Kupusište // Gradski članak sedmi – gutajte ponovno!

Gradski članak sedmi – gutajte ponovno!

Članak 7 iz prijedloga ugovora Grada ZagrebaUgovori za programe kazališne djelatnosti koji su ušli u Program javnih potreba u kulturi Grada Zagreba u 2013. godini sadrže jedan posve novi članak, koji dosad nije bio dio standardnih gradskih ugovora. Pod rednim brojem 7 kazalištarce će razveseliti nova obveza koju je Grad potiho ugradio u središte dokumenta kojim se reguliraju obaveze dviju strana.

Članak sedmi glasi: „Korisnik sredstava se obvezuje izvesti bez naknade program iz članka 1. ovoga ugovora na poziv Grada Zagreba, u okviru događanja koje organizira Grad Zagreb. Sve dodatne troškove nastale uz izvedbu iz stavka 1. ovoga članka, snosit će Grad Zagreb.“

Program iz članaka prvog koji spominje članak sedmi odnosi se na sam program kojem se ugovara potpora (kazališna predstava, festival…). Ugovori su na kazališne adrese poslani bez posebnih pojašnjenja, pa nije poznato što bi točno značilo izvoditi odobreni program bez naknade u slučaju da Grad Zagreb pozove korisnika na događanje u svojoj organizaciji. Još više je zbunjujuća formulacija da će sve dodatne troškove nastale uz izvedbu progama koji se ima izvesti bez naknade snositi – Grad Zagreb.

Yes.Zgb - četvrto izdanjeYes.Zgb – projekt u kojem su naknade najvažnije pitanje

Prva moguća interpretacija novog članka koji se ugnijezdio među 11 dosadašnjih članaka, upućuje na kontroverzni projekt Jesen u Zagrebu (ili kraće Yes.Zgb), o kojem su Kupus.net i Kupusov list već ekstenzivno pisali. Yes.Zgb formiran je kao svojevrsni kišobranski „festival“ gradskih događanja koja se ni dosad nije pitalo žele li ili ne žele biti dio nametnutog promotivnog okvira koji nalaže Jesen u Zagrebu, a koji je ionako dosad uvijek imao smiješne rezultate (sjetimo se tiskanja naklade od jedva tisuću knjižica, koje su tek malobrojni držali u rukama, ako su uopće i doznali gdje se iste imaju pribaviti). Stotine tisuća gradskih kuna bacane su proteklih godina u neosmišljenu rupu bez dna, koja uključenim zagrebačkim manifestacijama i projektima nije donijela nikakav poseban promotivni učinak, a istodobno je samim akterima kulturne scene uskratila mogućnost da utrošeni novac sami upotrijebe u vjerojatno daleko učinkovitijoj promociji.

Nije poznato je li činjenica da su neki sudionici kulturnog života iz etičkih razloga odbili sudjelovati u ovoj rastrošnoj gradskoj „predstavi“ (što zagrebačku kulturnu upravu predvođenu Dušanom Ljuštinom, i pod programskom palicom preplaćene Mani Gotovac, nije spriječilo da ih u program Yesa i uključe), utjecala na ovaj pokušaj da se i ugovorno reguliraju odnosi dviju strana, kroz prilično zamagljen rječnik.

Moguće su dakako i druge interpretacije nove ugovorne odredbe i, nema sumnje, kulturna zajednica od gradske vlasti očekuje jasniju komunikaciju oko prijedloga da se ugovoreni programi eksploatiraju bez naknada, kad god to gradska uprava poželi. Nije dakako novost da ta ista uprava jednostrano unosi nove odredbe u ugovor, a šutnja oko takvih radnji je sada već dio komunikacijskog standarda između uprave i kulturnih producenata.

Ivica Lovrić, pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba, predlagač novog ugovora

Ivica Lovrić, pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba, predlagač novog ugovora

Ugovori sa zadrškom

Kad je prije nekoliko godina uveden članak osmi (danas deveti) kojim je Grad Zagreb uz obvezu potpore programa u ugovor inkorporirao i članak koji mu, iz ma kojih razloga dopušta da dio sredstava ne isplati (ovisno o stanju u gradskom proračunu), kulturna je scena glasnom reakcijom tek postotak sigurnih sredstava uspjela podignuti sa 70 na jednako nesigurnih 80 posto. Taj se članak ustalio kao dio standarda, pa tako i danas kulturne organizacije prihvaćanjem ugovora za realizaciju programa ujedno prihvaćaju i mogućnost da će 20 posto ugovorenih sredstava morati namaknuti negdje drugdje (ili nikako), a o čemu će dakako saznati tek – nakon realizacije programa (i potrošnje tog istog novca). Ta prijeteća formulacija koja bi mnoge organizacije (poglavito s nezavisne scene) mogla odvesti u bankrot šutljivo je prihvaćena kao zadovoljavajuće kompromisno rješenje.

Postavlja se pitanje hoće li se šutnjom oko novih i novih članaka koje Grad Zagreb jednostrano, sada već po pravilu, ugrađuje u ugovore, kulturna scena predati nonšalantno utvrđenoj neizvjesnosti u kojoj se, nakon što se rizik neznanja vođenja gradskog proračuna prebacio na njegove dionike, a ne upravitelje, sada inzistira i na neodređenim i nejasnim formulacijama izvođenja programa bez naknade. Gotovo se čini da Grad ovakvim člankom javnu potrebu u kulturi definira kao potrebu gradske vlasti da se određeni program otkupi za nula kuna. Činjenica da dodatne izvedbe predstava i festivalskih programa dakako koštaju, cijena je koju poduprte organizacije jednostvano još jednom moraju progutati ako ne žele uskratu gradske potpore za navodno važan javni program, ali koji se ima igrati i izvoditi u uvjetima kakve odredi jedan od njegovih sufinancijera.

Produkcijske ambicije Grada Zagreba nisu nelegitimne (iako jesu neobične), ali je sporno jednostrano polaganje prava na izvođenje sufinanciranih programa kojima Grad nije jedini producent, a sasvim sigurno nije niti ovlašteni distributer. Do trenutka kad se u ugovore ne uvede i odredba da se pod glavnog producenta mora obavezno potpisati Dušana Ljuštinu, uz dodatnu napomenu „odabrala Mani Gotovac“, bit će zanimljivo promatrati gdje su granice fleksibilnosti zagrebačkih kulturnjaka koje se sve više doživljava kao najamne radnike bez prava glasa, a ne kao one koji uopće opravdavaju i samo postojanje kulturne gradske uprave.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.