Naša je novinarka primila SMS sadržaja koji budi paniku i odlulčila slijediti upute. U podrumu na Medveščaku, dvije stanice četrnaesticom od Trga (ako, dakako, stižete uredno prije ponoći, dok uredne tramvajske brojke još voze), otišla je pozdraviti sezonu. Rastanak od Gjurinih utoraka nije tek obično uvođenje drukčijeg ritma u svoj dnevno-noćni raspored. Više od tek mjesta za noćni izlazak, gašenje Gjurinih utoraka jednoj je ovisnici poput Nataše Bodrožić atak na utorak sam. Vidi emocija...
SMS sadržaja "Danas je zadnji utorak u Gjuri", primljen u rano poslijepodne, zvuči kao najava "posljednje kino predstave", nekako zloslutno i tužno. Kod Petera Bogdanovicha, američkog redatelja, vječnog dječaka opsjednutog plavušama, Cybill Sheperd i Dorothy Stratten, "Posljednja kino predstava" je crno-bijeli film. Priča je to o američkoj provinciji, ljudima koji se dave u prosječnosti, savršeno prikazanoj "no way out" situaciji i prašini koja ostaje iza polovnih auta koja kreću u punom gasu.
Gjuro, noćni klub na Medveščaku, druga stanica tramvaja broj 14 od Trga, definitivno je predložak za neku domaću filmsku priču. Utorkom tamo zađe i poneki redatelj, poneki glumac cucla svoju Stellu podbočen na šanku, poneki pisac u svojoj "ja-nisam-pretenciozan-ali-sam-svjestan" odjevnoj kombinaciji mami uzdahe mladih studentica (u boljoj, FAK-ovskoj, prošlosti pogotovo). Gjuro je već odavno emancipiran kao topografija urbanog (kakva otrcana riječ) Zagreba, gradsko zabavište bitter/ sweet okusa. To jest izbavilište od gradske prosječnosti, ali i "navlačenje na utorke", ovisnost i navika. U Gjuri se pušta ABBA. Tamo se zamagljuju sve one "no way out" situacije sve do jutra, barem utorkom, tokom cijele zime, a zime znaju biti duge...
Gjuro ima svoje manifestacije, svoje stalne goste, svog Marija Kovača, njegov stalni glazbeni repertoar, svoje zečice, zamamne zagrebačke Cybill-ice koje se šminkaju u toaletu, svoje utorke i naravno - svog vječnog dječaka. Zovu ga "dobrim duhom Zagreba", ima prosijedu kosu i tamo, negdje kod ulaza, pijucka svoje piće iz utorka u utorak i rijetko pleše. Duh k'o duh, pomalo misteriozan, sveprisutan, sve zna, svakog poznaje, sve čuje, štampa svoje letke (crvena slova na žućkastoj podlozi), gleda francuske filmove, odlazi na izložbe i čuva nas od direktnog nokauta zagrebačke zime.
Još jedna sezona je gotova, iz Gjure se izlazi pred jutro, s dimom u kosi, razmazanom šminkom i "love-hate" osjećajem u stomaku. Mario Kovač je iscrpljen, njegov repertoar također. Muški vece je poplavljen, a gospođa koja u njemu radi, za 150 kuna, odbija brisati pod.
I tako, malo po malo, (dimna) zavjesa se spušta, završava i the last picture show. "Bogata studija karaktera s podjelom uloga tako da nema zvijezda, bez strasti (ali sućutno) opisuje kontrastne, mediokritetske živote dviju generacija besciljnih ljudi s frustrirajućom, neispunjenom rutinom (sredovječnih ljudi i naivnih adolescenata, tinejdžera) koji pokušavaju naći utjehu i bijeg od dosade u izgubljenim snovima, piću, privremenim i manipulatornim seksualnim susretima (preljubničkim i promiskuitetnim odnosima), filmovima u lokalnom kinu ili odlasku iz grada..."
Peter Bogdanovich nikada više nije snimio tako dobar film.
Autor Nataša Bodrožić
