Tu ste: Home // Kazalište // Kritika // Galeb: Poetika šuma

Galeb: Poetika šuma

Zagrebačko kazalište mladih: „Galeb“
Osvrt na izvedbu 1. veljače 2013. u Zagrebačkom kazalištu mladih

Ocjena: 1 vote, average: 3,00 out of 51 vote, average: 3,00 out of 51 vote, average: 3,00 out of 51 vote, average: 3,00 out of 51 vote, average: 3,00 out of 5

Odlučiti se na samostalnu režiju klasika nakon niza autorskih projekata nastalih u koautorstvu s Natašom Rajković nedvojbeno je znakovit potez. Pa opet, niti se JelčićevGaleb“ doslovno drži teksta, niti je za scensku građu uzeta cjelovita drama. Pitanje koliko u Jelčićevu „Galebu“ ima Čehova lako je moguće zamijeniti pitanjem koliko Čehova ima u Jelčiću ili, drugim riječima, što nam je to vrijedno Čehov proslijedio što se i danas može čitati kao suvremeno? Neuzvraćene ljubavi, kardinalne zablude, nerazumijevanje bližnjega, umjetnost na kušnji, hvatanje životne sreće, potraga za smislom – i za Čehova i danas ono što imamo ne zadovoljava, ono za čim težimo nedostižno je.

Čini se univerzalnim i poprilično nerazrješivim, toliko da svaki napor protiv struje završava u teatralnoj besmislenosti. Stoga je kazalište sve manje reprezentacija života, a život sve više nalikuje kazalištu. U Jelčićevu poimanju svakodnevnost se seli na pozornicu, a scenska događajnost na publiku. Za tu inverziju Jelčić ustraje na glumačkome izvođenju svakodnevnosti i prekomjernom šumu koji je moguće shvatiti uvjetno rečeno kao okvir predstave, dok se oslanjanje na Čehova nudi kao umetnuta predstava. Taj se šum prema gledatelju širi putem nekoliko povezanih razina.

Šum preko mjere

U skiciranju užurbane atmosfere recimo jednoga glumačkog radnog dana, na pola puta između glumljenja i uigravanja, stvara se nevjerojatna pometnja, glumci ulaze i izlaze bez nekoga vidljivog razloga, lupaju vratima, zaviruju na scenu, nehajno se prešetavaju dok drugi izvode prizor koncentrirano dijalogizirajući i pokušavajući iz sebe izvući pravu emociju ili misao. Prekomjernost šuma forsira se i izvan scene, iza scene čuje se zujanje bušilice, a iz tonske kabine dopire privatno dobacivanje ton-majstora (a možda i kvazitonaca), sve u pola glasa tako da treba vremena da se razazna je li to ciljano ili su zaboravili da je predstava počela i previdjeli glasnoću razgovora.

Šum se dalje proteže na namjerno uskraćivanje scenskih informacija, pojedine rečenice glumci izgovaraju na granici razgovijetnosti, prebrzi su, mrmljaju i govore ispod glasa ili ih usred replike prekida gromoglasna glazba. Gledatelji se zbunjuju i najavom o (lažnoj) kratkoj stanci zbog tehničkih poteškoća. S obzirom na sadržaj umetnute predstave šum se potom otkriva u nemogućnosti razumijevanja tuđih potreba i nadanja, na ravni ljubavi, ali i na ravni umjetnosti i općenito ljudskoga htijenja. Na kraju, šum je prepoznatljiv i kao poremećaj kazališnih konvencija, izvrtanje fokusa prema publici kao glavnom scenskom zbivanju, gledatelji reagiraju na glasove iz tonske kabine, meškolje se, osvrću, šušketaju, doslovno shvaćaju pauzu, protežući se ili ustajući s mjesta.

Granice kazališta i zbilje nastoje se poništiti i pounutrenjem aktualnih problema, od otimanja kazališnih prostora za ugostiteljske objekte do percipiranja kazališne umjetnosti kao suvišne zabave, a niveliranje kazališne i izvankazališne stvarnosti postiže se i podjednakom osvjetljenošću pozornice i gledališta. Nasuprot prostornom metežu unutar pretpostavljenoga okvira, glumačka publika zapinje za kauč kao središnje okupljalište prosječne obitelji, ali i kao neuralgičnu točku osobnih ispovijedi i stalno mjesto psihoanalitičkih spoticanja, dajući na težini protjecanju vremena i izostanku promjena. Događanje u prostoru u suprotnosti je s unutarnjom nedogađajnošću, s ispraznošću življenja i vrlo limitiranom mogućnošću stvarnih pomaka. Sve što se događa samo su kozmetički zahvati, promjene su vidljive na površini, no one korjenite teško su dostižne.

Izvođači kronično samourušenog društva

Inzistiranjem na rutini, običnosti, na igrivosti i razigravanju publike, ispod čega se zapravo događa vrlo malo, Jelčić postavlja dijagnozu kroničnoga društvenog samourušavanja. U toj viziji ponajbolje su se snašli Nataša Dorčić kao Polina Andrejevna i Katarina Bistrović Darvaš kao Maša te Krešimir Mikić kao Kostja Trepljov. Nataša Dorčić izvrsno utjelovljuje ženu koja silnim ribanjem, čišćenjem, popravljanjem, ravnanjem, dvorenjem i uslužnošću promašuje vlastitu životnu priču. Noseći hrpu tanjura, skinuvši i mot široka hoda, doima se kao da na seoskim svatovima postavlja tanjure čineći to s najvećom važnošću. Maša Katarine Bistrović Darvaš distancirana je i daleka, treba joj cijela vječnost da se pokrene, ali istodobno popušta pred izljevima očaja (bjesomučni pokušaj bijega kroz zaključana vrata, ridanje i grozničavo potezanje iz boce koje se s pomoću ljestava i bušilice domogla iz teško dohvatljiva pretinca) i pretjeranim verbalnim ispadima. Krešimir Mikić kao nezreli dječarac lupa nožicama o pod, a i svako malo opali iz pucaljke, ne bi li privukao majčinu pozornost i uživao u samoprozivanju neshvaćenim umjetnikom.

Ksenija Marinković odmah po dolasku na bratovo imanje gestom izuvanja salonki sažima glumačku veličinu Irine Arkadine na razinu provincijske zvijezde neprofinjenih manira, kojoj nikakav problem nije zaurlati na svoga dječarca. Solidan Medvedenko Pjera Meničanina notom umjerenosti smiruje situaciju, a Trigorina kao književnika izblijedjela sjaja igra Sreten Mokrović. Negdje na začelju gurkaju se Goran Bogdan kao Dorn i Jadranka Đokić u ulozi Nine, neodlučne tinejdžerke s još ne do kraja definiranom željom da postane glumica.

Možemo se složiti da je Jelčićeva predodžba o nepromjenjivosti i neispravljivosti društva do neke mjere točna, ali doima se da je u konstatiranju stanja i sam pomalo zaostao na površini. Čar kazališta i jest u stvaranju novoga vrijednosnog sustava makar on bio i iluzija. Izvođenje svakodnevnosti neosporno poziva na usporedbu sa ZKM-ovom uspješnicom „S druge strane“ (kao i kauč kao nezaobilazni scenografski element). Iako u odmjeravanju „Galeb“ posustaje, još je to vrlo solidna predstava.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.