kupus

Dobro došli na Circus Airlines! Upotreba elektroničkih naprava kao što su mobiteli ili fotoaparati na ovom je letu najstrože zabranjena zbog interferencija s navigacijskim uređajima umjetnika... Tako nekako krenule su upute na otvaranju Festivala novog cirkusa koji je u svom drugom izdanju poželio odletjeti u visine i daljine, demantirajući barijeru kao smetnju, gledajući je više kao odskočnu dasku za još bolje destinacije. I sam se festival iskobeljao iz teške situacije da su ga, uz "politiku nemiješanja" Grada Zagreba i Ministarstva kulture (na papiru festivalskih partnera), dva najviša (barem što se tiče izvedbenih prostora) kazališta u zemlji samo tri mjeseca pred održavanje iz nikad otkrivenih razloga izbacila na ulicu. To prakticiranje nadmoći Hrvatskog narodnog kazališta i Zagrebačkog kazališta mladih nije međutim vidljivo naštetilo Festivalu novog cirkusa koji je pred hrvatsku publiku još jednom uspio isporučiti sadržaj na nivou najprofesionalnije rađenih festivala. Na stranu čestitarenja zbog solidarizacije sa žrtvom (jer kad iz HNK čujete svisoka da dama Ana Lederer nimalo damski izjavljuje kako je odvojila čak deset minuta za razgovor s direktorom festivala, "što inače nije praksa", pa da je eto ona bila i više nego ljubazna – tad morate htjeli-ne htjeli izabrati festivalsku stranu), Festival novog cirkusa doista je i u programskome dijelu prezentirao raznovrsnu paletu cirkuskih izričaja iznimno visoke kvalitete. Uzme li se u obzir činjenica da su čak tri strane predstave u Zagrebu imale međunarodnu premijeru, te činjenica da su tri domaće predstave također premijerno napravljene za ovaj festival, on se zaista nametnuo kao traženo mjesto prezentacije koje, iako je riječ o mladom dvogodišnjaku, već prepoznaju i daleko veći te moćniji europski festivali. Ne treba zanemariti značaj sve sile europskih programatora koji su s raznih krajeva Europe došli pogledati što to taj mladi zagrebački festival kulturno nudi, a o čemu su od njegova debitiranja u profesionalnim krugovima mogli samo slušati dobre preporuke. Organizator je tako izvijestio da su u gledalište između ostalih došli direktor najvećeg francuskog cirkuskog festivala Circe Marc Fouilland, direktor najvećeg belgijskog festivala uličnog kazališta u Ghentu Fabien Audooren, te direktor najvećeg srpskog kazališnog festivala BITEF-a Jovan Ćirilov, što je možda i najzanimljiviji podatak s podugačke liste počasnih gostiju. BITEF-ov interes za cirkus neminovno ukazuje da će ovaj noviji izvedbeni žanr postati regionalno atraktivan, pri čemu napori Festivala novog cirkusa zaista preuzimaju zasluge za etabliranje cirkusa kao relevantnog sudionika kazališne svakodnevice.

Festivalska brošura bila je dizajnirana kao inflight magazine ("vaš vlastiti primjerak"), ulaznice za predstave kao karte za avionske letove, čak su se i podizale na šalteru za check-in; u duty free shopu prodavali su se festivalski suveniri, među kojima i najskuplje rukavice na svijetu; nakon sigurnosne kontrole na ulazu u predvorju tvornice Jedinstvo glas iz zvučnika pozivao je zalutale putnike Božu Biškupića i Pavla Kalinića da krenu prema svom izlazu – prvi se čak i samoinicijativno ukazao te kupio ulaznicu, prvi put kročivši u prostore kluba na Savi; prije predstave u maniri genijalnog performansa apsurda dvije su u stjuardese odjevene glumice, Maja Kovač i Sandra Turk, dale iznimno važne upute putnicima-publici kako bi se zajamčila sigurnost i udobnost njihova leta. Taj aerodromski vokabular s(p)retno je funkcionirao s odabranim koncepcijskim pristupom – umjetnici koji tematiziraju savladavanje metrike kao matematičke funkcije udaljenosti, vodili su nas u visine i daljine, redovito pobjeđujući zadanosti koje im nameće sustav ili vlastita nesavršenost.

Drugi Festival novog cirkusa otvorila je Compagnie Moglice – Von Verx, dvočlana ženska skupina koja u svojoj četvrtoj produkciji nazvanoj "I look up, I look down..." istražuje fizičko stanje naginjanja preko ruba. Pet i pol metara visoki kvadar pozornica je za ove vrsne diplomantice francuskog CNAC-a, jedna okomita ploha-zid na kojoj ljudski padovi i želja za promjenom bivaju interpretirani kroz hrabro i zadivljujuće suočavanje s rizikom, opasnošću i fizičkim naporom. Igra sa smrću, koja ih je inspirirala iz filozofskih stihova Vladimira Jankélévitcha, manifestirana je ovdje kao lucidno suprotstavljanje životu samom, svim njegovim problemima, preprekama, grubim podmetanjima, darvinističkoj raspodjeli moći i arijevštini snažnijih. Chloé Moglia i Mélissa Von Vépy uče nas da su piramidalne strukture ionako kule od karata, a ljestvice moći tek puteljak kojim se može brzo uspeti, ali i daleko bolnije pasti.

Divna, moćna, a opet toliko jednostavna predstava, "I look up, I look down..." ulazi u kategoriju onih izvedbenih djela koja uspijevaju izbjeći pretencioznost u pričanju velikih životnih istina. Funkcionalna glazba u trenutku srdžbe postaje podloga za snažno sudaranje njihovih tijela s golemim kvadrom, haljine artistica rastvaraju se u cirkuski rekvizit, a scenografska i svjetlosna rješenja jednako mudro kreiraju posebnu čudesnost atmosfere u kojoj se kolebaju perspektive, pa i sama percepcija. Ovo višedimenzionalno djelo predstavlja zaokruženu, odmjerenu i istinski fascinantnu francusku novocirkusku priču koja nakon zagrebačke međunarodne premijere zasigurno može računati na još brojna uspješna gostovanja.

Svi još pamtimo Villea Waloa i Kallea Hakkarainena koji su prošlogodišnjom "Odotustilom" otvorili prvi Festival novog cirkusa posebnom mješavinom iluzije, manipulacije objektima i manipulacije videom, te tako zadužili pozitivnom preporukom za finski novi cirkus. Iako estetski posve drukčiji, nositelji ovogodišnjeg finskog programa (Finska je bila zemlja partner drugog Festivala novog cirkusa), umjetnici iz skupine Circo Aereo demistificirali su svijet cirkusa u predstavi "Fritt Fall". Plesačica-trapezistica Sanna Sivennoinen i žongler-redatelj Maksim Komaro, uz scensku prisutnost živih stvaratelja glazbe, electrojazz atrakcije europskoga sjevera Rinne Radia, dekonstruirali su cirkus kao sustav savršenog reda.

Od iznimne elegancije na visećem užetu ili trapezu, te mašinerijskog žongliranja sa sedam loptica, predstava se odmjerenom dinamikom rastvara u kaos izvedbe u kojem ne sluša ni tijelo ni objekti. Parodizira se striktnost dresure tijela, potreba za robotizacijom i savršenošću cirkuskoga umjetnika, očekivanja okoline i učitelja, običajnost slike cirkusa kao sustava precizne mehanike. E pa u "Fritt Fallu" i pad je dopušten. Trapezistica zapetljana u trapez, žongler posvađan s lopticama, oni su manifestacija jedne promišljene psovke upućene cirkusu kao sustavu, ali i svima onima koji ga pogrešno percipiraju ne kroz umjetničku, već kroz sportsku izvrsnost koja ne smije poznavati pogrešku. Taj edukativni teror, kakvom su skloni i mediji koji primjerice ne dopuštaju Janici Kostelić niti da kupi novine na aerodromskom kiosku, snažna je kritika svih sustava koji stvaraju lažnu sliku svijeta.

Protiv sustava snažno se suprotstavio i Joao P. Pereira Dos Santos, akrobat francusko-portugalske skupine O último momento. Mladić koji je za vrijeme školovanja pao sa šest metara visoke kineske motke koju je specijalizirao, bio je otpisan iz cirkuskoga svijeta jer su liječnici u njegovim ozljedama vidjeli nepremostivu prepreku za daljnju akrobatsku karijeru. Neko im je vrijeme vjerovao, posvetivši se videu, montirajući svoje nekadašnje snimke na kojima je bio zdrav. Vertikalna motka zazivala ga je, međutim, presnažno – vratio joj se.

Nipošto u maniri u kojoj se tapšu osobe s invaliditetom, slobodno možemo reći da je Joao na zagrebačku pozornicu iznio majstorsko akrobatsko umijeće nadograđeno sjajnim finesama koreografskog svemira Ruia Horte. "Contigo" je nastao kroz susret dvoje umjetnika na inicijativu Festivala u Avignonu, a na zagrebačkoj međunarodnoj premijeri zaradio je gromoglasni pljesak kakvim se nagrađuju samo najveći. Posebno zadivljujući dio programa bilo je i postavljanje vertikalne motke koje je najavio direktor festivala Ivan Kralj nabrajajući velika nacionalna kazališta u kojima je portugalska skupina bez problema gostovala. Hrvatsko narodno kazalište u posljednji je čas odbacilo mogućnost ugošćivanja Portugalaca jer je postavljanje vertikalne motke "tehnički neizvedivo" u HNK. Čak je od strane dezinform-biroa nacionalne kuće organizator festivala optužen da je htio bušiti pozornicu HNK i tako skrnaviti taj spomenik kulture. U želji da se suprotstavi tim očitim objedama, Festival novog cirkusa odlučio je uprizoriti i samo postavljanje kineske motke. U precizne tri minute, bez ikakvih devastacija, podignuta je ona pred publikom te je time udarena još jedna pljuska instituciji koja je iz nikad poznatih razloga smogla obraza otkazati termine ugovorene s međunarodnim umjetnicima koji nisu tamo "nepoznat netko". Takva neposlovna politika Ane Lederer (uz priključenu neposlovnu politiku Dubravke Vrgoč koja je otkazala Francuskinjama) neosporno je naštetila ugledu hrvatskoga kazališta u svijetu, budući da Festival novog cirkusa, tragično, već sada ima daleko više zainteresiranih međunarodnih programatora na svojoj listi negoli što ih u ova dva kazališta kroči tijekom cijele godine.

Kao uvod u "Contigo", predstavio se i "Edward", sedmominutni solo Ante Ursića, Nijemca hrvatskih korijena koji je prvi put nastupio u zemlji svojih roditelja. Ovaj polaznik međunarodnih škola zagrebačkoj se publici predstavio devilstick točkom u kojoj priziva filmove Tima Burtona, estetiku Charliea Chaplina i Frankensteina, jednu mješavinu starih cirkuskih epoha i suvremene zapitanosti o čudovišnosti čovjeka. Točka je to s kojom je Ante osvajao relevantne međunarodne festivale, emitirajući barem maleni dio našega nacionalnoga ponosa na svjetsku izvedbenu scenu tradicionalnoga i suvremenoga cirkusa.

Domaćim vrhuncem cirkuskog programa predstavio se prošlogodišnji znanac Hram čijih četvero nadahnutih artista uprizoruje "Putovanje" kao mješavinu stvarnog savladavanja puta i slatkih snova te noćnih mora koje nas gone u trenucima kad se uljuljkamo u sjedalu autobusa, vlaka ili aviona. "Živio Kralj, tvornica radnicima!", parolaški je predstavu otvorio Željko Hajsok, s rolom toalet-papira u ruci, priključivši se kritici haenkaovsko-zekaemovske politike koja ne cijeni cirkus, a istovremeno muku muči s vlastitim pozicioniranjem programa. Među gole zidove nekadašnje prisavske tvornice Hajsok je s Antoniom Kuzmanić, Markom Sajcom-Budijom i Vladanom Bergamom smjestio duhovitu, a opet melankoličnu predstavu na trenutke iskričavih kreativnih rješenja, uspješno spajajući elemente akrobatike, klaunerije, hip hopa i narodnih plesova. Ovoj talentiranoj skupini mladih Splićana moglo bi se prigovoriti ono na što, iz produkcijskih razloga, ionako ne mogu mnogo utjecati. Baš zbog ignorancije pa vjerojatno i splitskih kulturnih infrastruktura, svjetlo predstave, pa onda i cjelokupni dramaturški komplet može ostaviti dojam amaterske inscenacije. Uz čestitke za trud i kreativnost umjetnika, svakako bi trebalo uputiti i oštru kritiku sustavu koji ovakve potencijalne izvedbene bisere ne pazi i ne mazi na način na koji oni mogu postati reprezentativni pojam hrvatskoga cirkusa.

Festival novog cirkusa otvorio se i cirkuskim elementima u dramskom, odnosno plesnom teatru, otvarajući tako zapaženi javni prostor predstavama koje bi inače možda prošle nezamijećeno, a u slučaju capoeire vjerojatno ne bi ni primirisale kazališnoj dvorani. Zato je iznimno važna uloga i samog festivala i njegova partnera Studentskog centra što su otvorili pozornicu za Grupo Amazonas i njihovu capoeira predstavu "Maculele", kao i Tigar Teatru za njihovu "dječju" predstavu "Cirkus Šardam". Obje predstave tematiziraju situaciju individuuma kojeg sustav odbacuje, no on ipak pronalazi prostora da se upiše u gradivne elemente tog istog sustava. Građanin Vjertunov spašavajući cirkus od poplave, a Maculele spašavajući selo od protivničkog plemena, postaju simboli pobjede nad sustavom.

Osmišljena režija Marija Kovača koji je istovremeno stvorio dječju predstavu i oštru političku satiru, kao i ambiciozan koreografski proces Tene Kostanjšek koja prvi put na kazališnoj pozornici ukroćuje petnaest capoeira plesača, divni su primjeri malih produkcijskih oaza koje se, unatoč čestom ignoriranju od strane institucija, uspiju izboriti za svoj komadić izvedbenih dasaka i fascinirati nas ne isključivo produkcijskim rezultatom, već i činjenicom da su do njega došli. Relativne su doista institucionalne barijere s kojima se susreće svaki iole angažirani hrvatski izvedbeni umjetnik i to je fascinacija preživljavanja koja se teško može objasniti, jednako teško kao i sposobnost tih institucija da im barijere ukloniti ne žele, katkad iz čiste nonšalancije.

U nacionalnom i internacionalnom kao elementu barijeri motive su pronašli nizozemski Circus Klomp i švicarsko-australski performer Tom Oskar. Circus Klomp u "De Klompendansu" pred prepunom polukružnom dvoranom Teatra ITD izveo je domaću seosku predstavu u kojoj se nizozemski folklor snažno i uspješno isprepliće s modernim akrobatskim rutinama, konzervativnost tradicionalnog načina života s koketnošću trapezistice ili macho seljaka, aktivnost umjetnika sa sudioništvom publike. Svu mogućnost interaktivnosti unutar kazališta pokazuje i Tom Oskar koji u "Bon voyage" uvlači i izvlači publiku u prostor predstave kroz maestralni improvizacijsko-planski manevar. Njegova dvadestogodišnja svjetska putovanja i čekanja na vlakove inspirirala su ga za predstavu u kojoj majušna lokomotiva pokušava pronaći vječni put iako je, kroz metaforu života, već osuđena na ograničenost energije koja je tjera naprijed. "Bon voyage", osim što efektno ilustrira brojne razine socijalne diferencijacije na željezničkim kolodvorima, razgrađuje i sliku kazališta kao mjesta navike, pravila i običaja. Lijepo ponašanje ili ustaljeni obrasci ovdje se krše uz aktivno i atraktivno sudjelovanje publike koja se konačno može nasmijati i samoj sebi.

Bogat i raznovrstan program predstava, ove godine pojačan i dodatnim teoretskim, filmskim, izložbenim i radioničkim programima, definira Festival novog cirkusa kao kompletnu i zaokruženu manifestaciju od koje i u budućnosti očekujemo mnogo. U masi manifestacija ovaj se festival uspješno dokazuje kao događanje koje je pronašlo svoj prostor djelovanja i unutar njega iskorištava potencijal do maksimuma na čemu mu se može istinski čestitati.