Nedavno završeni Festival novog cirkusa pokazao je kako za kvalitetnu manifestaciju često nisu potrebne velikodušne gradske i državne sise. Rad, koji je doduše mukotrpan, ali i veseli, rađa dobrim prijamom kod publike, a u konkretnom slučaju Festivala novog cirkusa udaljava se od populističkog zabavišta programskim sadržajem koji zahtijeva i dublje iščitavanje. Naravno, dogodine će spomenute sise dobro razmisliti prije negoli ovakvom projektu kažu "ne", budući da je Mala performerska scena stvorila proizvod koji je postao kulturna činjenica, za razliku od nekih drugih projekata kojima sise već godinama govore "da", a nemaju prođu ni kod široke publike, ni kod kulturne elite. Zašto je dobro što imamo Festival novog cirkusa?
Ako jabuka ne pada daleko od stabla, onda će i sljedeća izdanja Festivala novog cirkusa biti konceptualno zanimljivo osmišljena, izvedbeno kvalitetna i Zagrebu potrebna. Sve je to, naime, bila prva hrvatska manifestacija fokusirana na fenomen novog cirkusa. Od 10. do 18. studenoga u organizaciji Male performerske scene (aka Mala prsa), a uz potporu Ureda za kulturu Grada Zagreba, Turističke zajednice Grada Zagreba i Ureda kulture Studentskoga centra, domaća je kulturna publika mogla svjedočiti izvanrednim predstavama s finskog, britanskog, francuskog, ali i hrvatskog teritorija. Dovođenje reprezentativnih novocirkuskih predstava iz inozemstva omogućile su i strane kulturne institucije te je pravo čudo da Ministarstvo kulture jedino nije prepoznalo vrijednost i važnost festivala koji je sada, uz unisonu dobrodošlicu i publike i kritike, postao kulturna činjenica. Biškupićevi će ljudi dogodine sigurno i progledati pa će Festivalu novog cirkusa cvjetati još ljepše ruže i rasti još rumenije jabuke...
No, čemu smo svjedočili? Festival je otvorila finska predstava "Odotustila" (čekaonica, stanje čekanja). Ville Walo (žongler/manipulator objektima) i Kalle Hakkarainen (iluzionist/manipulator videom) u Zagebačkom su kazalištu lutaka kroz intrigantnu scensku igru tematizirali čekanje kao stanje koje je velik, a često potisnut dio naših života. Prosječni stanovnik grada potroši dva tjedna svoga života čekajući da se upali semafor. Tko zna kolike minutaže, satnice, dnevnice odlaze na čekanje u redovima za banku, kruh, tramvaj ili čekanje djevojke? Iako je uvriježeno mišljenje da je čekanje ne-radnja, Finci otkrivaju da se tijekom čekanja događaju brojne stvari. U glavi nam se vrte svakojaki filmovi nudeći bogato unutarnje iskustvo – otud scena koja je kombinacija kolodvorske čekaonice i filmske mašinerije. Dok čekamo, minute se mogu činiti kao godine, baš kao i obratno. Stoga se kolodvorski sat u predstavi kvari, likovi Walo i Hakkarainen postaju objekti neke posve druge stvarnosti translatirane u svijet videoprojekcije iz kojeg mogu precizno izlaziti te se u njega vraćati. Igra objektima i iluzijom u predstavi "Odotustila" nipošto nije tek dekor koji će zabaviti nezahtjevnoga gledatelja. U dramaturški kompaktnoj cjelini prepoznajemo jasne i nedvosmislene vizualizacije stanja čekanja – žongliranje kvadratima koje postaje tetris, istezanje prstiju ili izuvanje cipela, tiskanje antistresnih loptica – sve to u obradi između plesa i novog oblika cirkusa uvodi u svijet praznih kolodvorskih ambijenata u kojima se nemamo čime baviti doli sobom (Ville Walo u jednom trenutku čak i žonglira sa samim sobom, točnije s čak osmero sebe). U stanju u kojem su promatranje i postajanje predmetom promatranja dvije strane istog medaljona, Kalleovo bjesomučno iščekivanje vlakova, godotovsko-sizifovski posao, postaje španjolska korida u kojoj se lokomotive mame starim kaputom. Vlak koji se čak uroćuje protiv onoga koji čeka, po murphyjevskoj legislativi, na kraju postaje električna igračka koja, kružeći oko glave glumca, nikamo i nikad ne stiže. Neki je kritičar ovu predstavu prozvao "najboljim novim cirkusom europskog sjevera". Je li baš najbolja, vidjet ćemo, nadamo se, i na drugim izdanjima Festivala novog cirkusa, ali je u svakom slučaju gostovanjem u Zagrebu uspjela demantirati tezu o Fincima kao hladnoj naciji, te detektirati bujanje možda novog, ali svakako kvalitetnog žarišta europskoga novog cirkusa.
Festival novog cirkusa detektirao je i jednu domaću skupinu, ne često akceptiranu od etabliranog kazališnog kruga. Splitska skupina Hram u Teatru &TD premijerno je, zahvaljujući i produkcijskoj pomoći od strane festivala, izvela svoju predstavu "Tri vezujuće sile". Kontrolirani mišići trojice performera, uz njihov predani rad na tijelu, u ovoj su se prestavi uobličili u fokusiranu, mudru priču s vidljivim trudom da se i dramaturgija radnje ne ostavlja tek eksploziji atraktivne fizičke igre, već ju je mladi tim usmjerio na kirurški jasne ekstrakte međuodnosa troje božanstava (Višnu, Brahma, Šiva) koji u ispreplitanju pojmova kao što su vrlina, strast i neznanje seciraju ništavnost jednostranih pristupa, a veličaju moć vezivanja kad se energije spoje u zajedničko. Taj ekumenski format preuzet iz Bhagavad Gite samo naizgled može se činiti podneblju stran. Moć suradnje i hendikep onih koji misle da mogu funkcionirati kao otok, jasne su poruke koje mogu biti iščitavane u domaćem kontekstu. Talentirani mladi splitski umjetnici predstavu su obogatili i izvrsnom zvučnom kulisom (autor Željko Hajsok) i definitivno je riječ o skupini koja obećava, kako u kontekstu ovog festivala, ali i šireg hrvatskog te međunaronog kazališnog okruženja.
Britanski suvremeni klaun, komičar ceste, Richard Paul Allan (Maynard Flipflap) na Festival novog cirkusa došao je s performansom zbog kojeg su ga policajci na Trgu bana Jelačića gledali poprijeko. Nikad oko spomenika nisu letjela tolika sirova jaja, a čak se nitko od brojne publike nije niti bunio. Svi su htjeli vidjeti izbliza kako nastaje jaje na oko, pa makar to značilo i riskiranje da oko bude njihovo. U sklopu festivalske teme (preispitivanje gravitacijskog okruženja) britanski se performans mogao tumačiti kao samoironična igra s bombardirajućom ptičjom gripom u kojoj je Allan pokazao kako je ljudski strah od nezaštićenosti medijski proizvod. Urnebesni performans "Daft as a Brush" zagrijao je hladnu nedjeljnu večer, trgom se orio smijeh i ništa drugo nije bilo važno. Allan je jeo keks uz pomoć mišića svoga čela, provlačio se kroz vješalicu, balansirao s tri cipele navrh svoga nosa i dokazivao kako za malo smijeha nije potrebno paradiranje čunjevima, lopticama i drugom opremom iz cirkuskih dućana – humor je u glavama, a Allan ga je vješto vadio unatoč ili baš zahvaljujući različitom kulturnom porijeklu. Njegov je "coathanger-escape" u nevještom ad hoc prijevodu postao "veselica-bijeg", taj paralelni i vjerojatno nenamjerni kontekst išao je Allanu pod ruku, pokazujući ga kao vrsnog majstora improvizacije.
Zadarski ekvilibrist Antun Juraj Gracin izveo je uličnu igru na užetu "Ni za rep". U Gajevu je ulicu te iste hladne večeri donio barem natruhe mediteranskog uličnog kazališta. Koristeći doduše klasični rekvizitarij i vještinu, poput žongliranja zapaljenim bakljama ili lopticama, Gracin se svojom nepretencioznošću nametnuo kao pitak oživotvoritelj zagrebačke ulice, definirajući sebe kao nomada koji nema namjeru glumiti spektakl, već skromnošću nosi svoj dom onuda gdje je prolaznik spreman uzvratiti osmijehom ili pljeskom na trenutak zabave koji mu ovaj performer velikodušno daje. Znatna publika i na njegovu nastupu dokazala je opravdanost one definicije da u uličnom kazalištu, za razliku od onog omeđenog zidovima i svjetlima pozornice pred kojom nas društveni obzir i bon-ton sprečavaju da odemo, otvorenost publike za proizvod jest mnogo lakše i jasnije mjeriti.
Kazališni dio festivalskog programa zatvorio je Eric Lecomte, francuski zračni akrobat koji je debitantskim solo ostvarenjem "9,81" pokazao kako je, nakon godina iskustva u znamenitim francuskim novocirkuskim skupinama kao što su Cirque du Docteur Paradi ili Cahin-caha, uspješno iskomunicirao novocirkuske postulate, ali i ponudio inovaciju unutar samog novog cirkusa. Svoju priču o gravitaciji Lecomte smješta u scenografiju i teatar objekata koje je sam izradio, u posve novom sagledavanju novog cirkusa on leti bez trapeza, balansira bez partnera, roni bez bazena s morskim psima. Njegova poetska fizička interpretacija darwinovske i newtonovske određenosti reflektira se kao lebdenje po podu ili trčanje po vertikali konstrukcije. Lecomte se, poput nevinog dječaka, divi crvenim balonima, ali ih istovemeno, poput Velikog i Sveznajućeg, kontrolira, potpuno zavladavši svojom gravitacijskom oazom u kojoj njegov plesni izraz dostiže maksimum ljudskog potencijala u fizičkom smislu, ali ga istovremeno i determinira u širem značenju njegove jednako ljudske potrebe za slobodom i zaobilaženjem prirodno-društvene zadanosti. Fascinantni spoj tjelesnosti i estetike opipljive poezije pretvorio je bivšu tvornicu Jedinstvo u mjesto nesvakidašnjeg kazališnog iskustva koje je i publika ispratila neobično srdačnim i komunikacijski toplim pljeskom od kojeg je umjetnik čak pustio suzu.
Uz popratni dio programa kao što je film o najznačajnijim francuskim novocirkuskim skupinama na prijelazu stoljuća (produkcija AFAA, realizacija Stephane Nota), cirkuske radionice koje su na kraju festivala producirale predstavu (voditeljica Nikolina Manojlović-Vračar, polaznici romska i neromska mladež čiji je komunikacijski projekt podupro i Cirque du Soleil), strip radionica na temu cirkusa (voditeljica Ivana Armanini, motiv Harmsov "Cirkus Šardam", u ambijentu izložbe starih Komikazinih radova), partyji pa čak i press konferencije koje su bile prezentacijski osmišljene do zadnjeg elementa (uvijek prisutne jabuke, pite od jabuka i slične upotrebe tog newtonovskog voća), komična festivalska špica iz animacijske radionice Brune Razuma, te pohvalni dvodimenzionalni vizualni identitet iz grafičke radionice Vladimira Končara, Festival novog cirkusa opravdao je svoje rađanje na hrvatskoj kulturnoj karti. Njegovim iznenađenjima, jasnoj profilaciji i kvalitetnom programskom sadržaju veselit ćemo se i dogodine. Festival s ovako uspješnim rezultatima, a čak bez velikog kukanja kao u nekih drugih razmaženih festivala kojima je državna i gradska sisa jedini izvor egzistencije, interesom publike i kvalitetom kulturne ponude može poručivati samo jedno: ako itko kuka, kuka Ministarstvo kulture što nije prisustvovalo rađanju ovog hvalevrijednog kulturnog proizvoda od samog starta.
Autor Robert Kovačić
