kupus

Zadar snova završio je spektaklom za mase. Predstava poljskih performera iz skupine Stowarzyszenie Teatralne A PART “Femina” proizvela je ovacije u publici, čak stand-up ovacije. Napravljena u formi uličnog spektakla, koristeći alkemiju osnovnih elemenata kao što su voda, vatra, krv ili dim, uspjela je isprovocirati oduševljene usklike: “Hoćemo još! Hoćemo još!”

Upravo htijenje “još” najbolje oslikava činjenicu da publika s umjetničke strane nije dobila maltene – ništa. Predstava poljskog redatelja Marcina Hericha na momente je jeftini disneyland-show koji jedino korisnike učmale turističke ponude na jadranskoj obali može učiniti zadovoljnima, a njihove apetite za zabavom zasititi. Facinacija počelima nikad nije jamčila ispunjenje kompletne osjetilnosti, budući da se tu osnovnu alkemiju spektakla ipak treba upakirati u neki sustavniji niz slika, e da bi se moglo zvati novoteatarskom predstavom. Ovako, nizanje kratko rezanih bljeskova (te curi voda, te lije benzin, te leti perje, te plamen tinja) više bi odgovaralo nekom mediokritetskom spotu s MTV-a. Opravdanja za kazališni čin naprosto nisu ponuđena, niti ih se natruhe mogu iščitati.

Nakon na momente zanimljivih igranja s limenim kantama punim vode (koje su poljskoj predstavi, ukomponirane melankolično, čak uspjele dati štih francuske novoteatarske scene), te dojmljiva oslobađanja obnažene heroine iz ličinke od plastične folije, predstava nije donijela ništa doli štancanja kratkih audio-vizualnih brojeva bez dublje estetike.

Viđena je tu i prilično neuvjerljiva gluma što se predstavi, koja svijetom rotira još od 1999. godine i pritom navodno osvaja brojne festivalske publike, teško može oprostiti. Jer nema tu pretjeranih zadataka mime i neverbalnih tehnika. Scenarij sveden na “igranje bogova” zahtijeva tek pokoji strah od svjetla ili nepoznatog (što u glumljeno iznenadnim situacijama konkretne glumačke postave izgleda prilično nepitko) ili pak lomljenje koljena u momentu kržljanja glazbe (čije izvedbe, poglavito muškarca, također odaju dojam neuvježbanosti).

Da je Tolkien-wannabe estetika otišla u dubinu neke fantasy priče ili bar desadeovske spektakularnosti, ovo je moglo biti sjajno djelo o muškom i ženskom, sraz elementarnih životnih sila i energija unutar osobe, lutkarski mehanizam upravljanja životom ili smrti. Atrakcije crkuskog prizemlja, kao što je hodanje na štulama ili paljenje vatrene staze, ne skidaju neobično snažni dojam šupljine, nakon koje zaista možete skandirati samo: “Hoću još!”