Izgleda da George Bush i Michael Moore vrlo lijepo surađuju. Jer da nije američke politike koja, osim što cenzurira i koordinira privatne medije, čini to i s distribucijom dokumentarca koji ju dovodi u pitanje, nikad "Fahrenheit 9/11" ne bi Mooreu donio tolike pare.

Najgledaniji dokumentarac svih vremena plod je prvenstveno sjajne marketinške kampanje koja je na krilima Disneyeva odustajanja od distribucije uspjela prezentirati film kao onaj koji Amerika ne smije vidjeti. U suštini, film ipak donosi vrlo malo toga što ostatak svijeta nije vidio ili znao. Naime, zgodna je to montaža kadrova u kojima američki predsjednik ispada glup ili medijski nepismen, so what?

Stvarni rezultat inevestigativnog novinarskog rada ostaje plivati u nekoj površinskoj uvjerljivosti. Da, Bush i Saudijci vole se javno (sve je to snimljeno kamerom), ali tek sklapanje arhivskih citat-budalaština ili požutjelih protokolarnih susreta sumnjivih koncepcija počiva baš na aplauzu notorne simpatičnosti. Moore je imao sjajnu prvu loptu i šteta je što ju, kao takvu, ispucava, osuđujući svoj dokumentarac na prvenstveno komentatorsku uzdanicu, doduše vrlo smjelu i pitku.

Dubljom istragom (iako je teško poreći da se njegov dokumentaristički tim nije trudio grepsti duboko) Moore bi možda i uspio uzdrmati Bushevo prijestolje, istom jačinom kojom se drmalo Clintonovo dok je strepio u slučaju Lewinsky. Moore se možda previše bavio ocrtavanjem atmosfere u kojoj egzistira predsjednik Busheve inteligencije ili besramnog kontroliranja zakonodavne vlasti, a premalo krvavim noževima na kojima je valjda, što dokumentarac i pokušava poručiti, ubojica ostavio direktan trag – otiske prstiju.

Bilo bi ipak gotovo bushevski glupo ovaj nagrađivani dokumentarac proglasiti loše sklepanim uratkom. On ima naprosto fenomenalne momente u kojima prati zagriženu vjeru stanovništva urbanih i manje urbanih predgrađa u rat kao sjajno mjesto karijere... Antologijski kadar žene koja na rubu suza radosnica govori kako je sinu preporučila da ode u rat jer će "vidjeti svijeta", te mu tako "omogućiti sve ono što roditelji nisu mogli", iste žene čiji će se sin iz Iraka vratiti zapakiran, jedan je od mnoštva razloga zbog kojih vrijedi vidjeti ovaj film.

Film je to koji vrlo oštro ismijava i u pitanje dovodi i relevatnost američkih medija kao navodno okorjelih ljubitelja slobode govora. Od suptilne kritičnosti filmskog početka (gdje Moore bombardiranje Twin Towersa prikazuje samo tonski, bez slike, osvještavajući tako moć tog trenutka, ali i sljepoću domaćih medija prema ratu u vlastitom dvorištu dok se irački prenosi "live" i krvavo), do subjektivnih opservacija rata i domoljublja kakva smo konzumirali i u hrvatskim "Dnevnicima" devedesetih, Moore ih šiba kao vrlo distancirani kolega koji je uostalom svjestan da se budala najbolje gazi sama.