kupus

Gotovo da nema društvenog kroničara, kritičara svakodnevice, opinion makera (kako se sve gordo vole nazivati) koji proteklih dana nije imao kurac u ustima. U (van)standardno zanimljivoj selekciji Gordane Vnuk svima je oko ubolo jedno obično pušenje kurca. Neupućen pratitelj štampe mogao je tako umisliti da se te večeri u Močvari nije moglo svjedočiti ničemu drugomu doli štrcanju sperme Deana Zahtile i perverznoj egzibiciji pušačice Xene L. Županić koju ti vrli moralni korektori rado potpisuju kao multimedijalnu umjetnicu, ali naravno – pod navodnicima.

Znala je Močvara vidjeti i mnogo više posjetitelja od onog broja koji je te večeri privukao Labin Art Express, ali, sudimo li po količini napisa i medijskih osvrta i polemika oko Zahtilina kurca, čini se da je cijela nacija svjedočila tom velikom spolno-umjetničkom činu i baš svi znaju što se dogodilo. Baš suprotno, L.A.E. pljunuo je naciji u lice koja u njihovu sublimiranju tragedije jednog Labina, mračnog grada čiji se rudarski mentalitet rado miješa u glavama onih koje mediji prozivaju hodajućim Sotonama (inspiracija performansa bilo je ubojstvo iz veljače kad su Massimo Kršulja i Dragan Jung za stolicu vezali i sjekirom napali najboljeg prijatelja Antu Vukelića koji je od mučenja pobjegao skokom s petoga kata), nije uspjela iščitati kaos socijalne neosjetljivosti koja guta pojedinca i ne posvećuje se nikom doli zamišljenim moralnim uzusima koji s konkretnošću nemaju puno veze. Upravo taj kaos koji su iscrtavali Labinjani jasno se reflektira i u medijskom poimanju samog performansa, te društvenog zgražanja nad činjenicom gdje se troši proračunski novac. Da, troši se na pušenje kurca. Ali taj nadrealno veliki kurac i to nevjerojatno stvarno viđeno pušenje više govori o medijskom natjecanju koje će ubojice i pušačice bez predumišljaja stavljati u sotonističke koncepte, ignorirajući samu bit. Eurokaz je u ovu naoko zakopčanu naciju već dovodio "poetiku" krvi i sperme, a avangardne su domaće grupe već odavna ištrcale prve spermiće na daske koje život znače. E, ali mediji sad obožavaju kulturu. I sad im je Zahtilin glavić dovoljan poticaj da upoznaju te "multimedijalne umjetnice" i te ponosite kurconoše, zanima ih, kao, što zaista žele umjetnički poručiti i kakve to veze ima s umjetnošću, a da nije spolna (veza, je li).

Prava je istina da je Eurokaz izlučio jedno još zanimljivije bavljenje "sobom" koje je, za nimalo čudo, medijima bilo manje zanimljivo. Šušur Bol uspješno se poigrao s vlastitom stvarnošću koja je mnogo tužnija od medijske prezentacije trokutastih vršaka plaža. Humor liječi. Dolazeći iz miljea kojem je onaj neduhoviti dio Hrvatske godinama priušćivao etiketu domaćih Škota, upotrebljavajući ih u svakom alternativnom vicu o škrtosti, Bračani su pokazali zadivljujuću sposobnost šale na vlastiti i svehrvatski račun. U predstavi "Krok opera: Cimer fraj" oni se, unatoč amaterskim kazališnim okvirima, efektno obračunavaju s turističkim nasljeđem koje po defaultu želi puno, a ulaže minimum. Njihov imaginarni hotel Slavija (prikazan jednom, komunističkom, zvjezdicom) transformira se u hotel Croatia (naglo stječe umišljene tri turističke zvjezdice), a potom i europeizira u hotel Europa (dvanaest zvjezdica), međutim - mentalitet ostaje isti. Bez obzira privlače li svoje turiste ispisujući svoje poruke na kartonima, gaćama ili modernim svijetlećim instalacijama, bez obzira angažiraju li potonule, stranim jezicima nevične starce ili plačljivu djecu koja, umjesto da se igraju na plaži, moraju turiste vući za rukav ne bi li im uvalili sobu, poruka ostaje ista na konkretnom prigodnom, ali i širem mentalitetnom nivou: Cimer fraj. "Multimedijalna skupina" predvođena Ivicom Jakšićem Čokrićem Pukom otvoreno se ubada i s političkim realitetom, odjebavajući i stranke, i autoceste, i sav taj lažni (turistički, prevedi guzičarski) šarm.

Osim njihove krok opere (krok kao kombinacija Croatia i rocka), operu su ponudili i Mađari. Pintér Béla és Társulata "Seljačkom operom" zagrabili su i nacionalni, povijesno određen, folklor, ali i postmodernistički kontekst u kojem, nadilazeći formu pukog eksperimenta, isporučuju uvjerljivu cjelinu svadbene sapunice u kojoj napumpani ironijski postupci kreiraju nadrealni okvir za publikin smijeh, ali i razumijevanje tragedije životnih prevrata kakvima "Seljačka opera" obiluje.

Kaotičnošću obiteljskog nukleusa pred svevidećim očima zajednice bavila se Compagnia Sud Costa Occidentale u "uPalermu" (režija Emma Dante). Pet članova obitelji, potpuno nespremnih za izlazak, vođeni su boljkom i tipičnih tranzicijskih regija. "Što će reći susjedi" motiv je kojim su Talijani ispleli živu, nemirnu i upečatljivu obiteljsku mrežu na granici karikature.

Devetnaesti Eurokaz otvorila je Grupo de Rua de Niterói mladoga brazilskog koreografa Brune Beltraoa. "Telesquat" je, kao spoj suvremenog i uličnog plesa u kombinaciji s video tehnologijom, najavljivao i obećavao magiju fantazije. Predstava, međutim, uvjerljivije funkcionira na razini suptilne humorne detekcije (prvi dio predstave) negoli u video eksperimentu spajanja različitih vidova stvarnosti koje su u kazališnoj umjetnosti već upotrebljavane, i to mnogo uspješnije i inovativnije, te umjetnički opravdanije (pa čak prisjetimo li se samo i prošlogodišnjeg Eurokaza – Compagnie 111: "Plan B").

Goat Island sa svojom "Kada će procvasti ruže? Sinoć je to bila samo komedija" pružila je komorni efekt omiljen tek kod specifično koncentrirane publike. Duhoviti intermezzi zamišljeni kao iščuđavanje nad logikom svijeta i povijesnom zadanosti na koju smo upućeni uspješno su komunicirali s publikom, ali su sekvence u koje su ubačeni i dalje djelovale kao dio specifične, rijetkima nezamorne, estetike čikaških umjetnika.

Ovogodišnju su selekciju Gordane Vnuk (skoncentriranu na temu susjedstva i inovacije u prostoru kazališnoga konzervativizma) značajnije obilježile i Compagnie La Baraka s "Allegorijom Stanza" (voditelj Abou Lagraa) koja je također sadržaj ulice pripojila identitetu suvremenog plesa, te solo Ane Terese De Keersmaeker (Rosas) u predstavi "Jednom" čija je dorečenost ujedinila kazališnu kritiku u pozitivnoj ocjeni. U vrijeme dok je nekazališna kritika, dakako, drkala po Zahtilinu kurcu.