Još od 1995. godine održava se najveći etno-festival na području Lijepe naše. Od 1998. se održava u Saloni. Napokon sam i ja, iz ne tako dalekog Dubrovnika, odlučio posjetiti drevni grad pokraj Splita i uživati u glazbenim zvucima s raznih strana svijeta. Da mi ne bi bilo dosadno, nagovorio sam par prijatelja da se upute sa mnom. Sjeli smo u auto i nakon pet sati vožnje, u koje je uključeno i nezaobilazno stajanje u Neumu te kupovanje glazbene kolekcije koja će nam poslužiti kao soundtrack za vožnju, dospjeli smo u Salonu. Tu se opet ukazala želja za razgledavanjem arheoloških ostataka, tako da umalo nismo zakasnili na sam koncert. Međutim, glas razuma (moj) je pobijedio, pa smo ostavili kamene zidine da nas čekaju do sutra i spustili se u centar Solina, tj. Gradinu.

Uđemo i idemo uzeti neko dobro mjesto ispred pozornice gdje bi se nas sedmero smjestilo i rasplesalo tijekom koncerta. Kad ono - unutar Gradine redovi stolaca koji se protežu gotovo do same pozornice, a ako staneš ispred njih, ovi koji sjede te upozoravaju da ne vide. Znači, sjedeljka je u điru. Dobro, nije neki problem. Ionako su na stage prvi izašli Folkestra, hrvatski etno-jazz-something trio koji i ne svira baš nekakvu veselu glazbu. Sastavljen od vrhunskih glazbenika (Kruno Levačić, Žiga Golob, Teo Martinović), Folkestra nam zorno dočarava kako nijedna pjesma nije sigurna u svoje izvorno postojanje kad je se njih trojica uhvate svirati. Protkan još i činjenicom da Levačić između pjesama publiku zabavlja duhovitim upadicama à la Pervan, Folkestra sasvim dobro ispunjava svoju funkciju opening acta festivala. Ono što je bilo čudno je relativno tihi razglas pa se za istinsko uživanje moralo šutjeti, što je bilo gotovo nemoguće postići u dupke ispunjenoj Gradini.

Iskoristivši pauzu za ispijanje prve pive te večeri (pive su, uzgred, bile tople!), bilo je samo pitanje kako će zvučati Les Pêcheurs de Perles. U cijelom programu ovogodišnjeg festivala, bez obzira na status kakav ima Mojmir i njegov Kries, odnosno na potenciranje Grkinje Kristi kao najveće zvijezde, “ronitelji bisera” su me najviše zanimali. Francuska grupa koja izvodi pjesme iz Perzijskog zaljeva mora zvučati dobro. Možda su oni i zvučali dobro, ali ja to nisam baš najbolje čuo. Naime, problem s razglasom je i dalje ostao isti - organizator kao da je imao namjeru organizirati koncert u komornom stilu, nije dozvoljavao da odlična izvedba francuskih glazbenika i odličan glas Mohameda Alnume dođe do zadnjih redova u svoj svojoj izražajnosti. Kada se tome pridoda i sterilna rasvjeta koja uopće nije iskoristila sve mogućnosti koje jedno takvo mjesto poupt Gradine nudi, dolazimo do zaključka da je tehnička organizacija koncerta prilično podbacila. Tako je bilo cijelu noć, tj. do pred kraj Kristina nastupa kad je razglas relativno podebljan, a na Kristinom bisu neki su od nas, prvi put te večeri, uočili crvene reflektore, za koje nismo ni znali da su tu. Svjetlosno oblikovanje koncerta-festivala bilo je doslovce statično. Očito je light designer zaspao, ako je uopće i došao na posao.

Mojmir Novaković je apsolutna legenda hrvatske etno-scene. Čovjek koji je bio lider najbolje hrvatske etno grupe Legen, ujedno i utemeljitelj ovog festivala, ove se godine predstavio Kriesom. Taj novi Mojmirov projekt svoju je afirmaciju doživio s glazbom za film Branka Ivande “Konjanik”, a upravo je za svoju diskografsku kuću Kopito Records izdao album “Ivo i Mare”. Koncertna verzija tog materijala predstavlja Mojmira kao jednu od rijetkih zvijezda hrvatske moderne glazbe. Standardno odličnim pjevanjem protkanim elektronskom glazbom i upotrebom tradicionalnih intrumenata, Kries dokazuje kako je jedna od rijetkih hrvatskih grupa koja se može svrstati uz bok stranim glazbenicima u svom žanru. Oduševljena mlađa publika prestala se obazirati na povike starijih i preselila se s klupa na prostor ispred pozornice i plesala. Raspojasali bi se i zadnji redovi e da je razglas bio…

Nakon kratke pauze, ovaj put iskorištene za posjetu kemijskom WC-u s mirisom malina, na pozornici se pojavila zvijezda večeri - Kristi Stassinopoulou iz Grčke. Žena čiji je treći album “The Secrets Of Rocks” apsolutno poharao sve svjetske etno top liste, u živo je dokazala da je ono kako su je organizatori najavljivali - zvijezda broj jedan ovogodišnjeg Ethnoambienta. Savršen glas ukomponiran u odličnu glazbenu izvedbu sve prisutne je natjerao da joj se predaju i zajedno s njom putuju svijetom koji je ona tom glazbom stvorila. Da bi organizator pokazao kako problemi s razglasom i rasvjetom nikako nisu slučajni, upaljeni su okolni reflektori dok je koncert još trajao. Fajrunt je proglašen dok je barmen još točio piće! Ljudi su se u čudu gledali misleći da će se svjetla ipak pogasiti, ali ništa. Zbunjena Kristi otpjevala je još dvije pjesme i to je bilo to. Kraj jednog glazbeno odličnog, ali organizacijski jako lošeg koncerta. I da im je ovo bio prvi put, mogli bi reći da se na greškama uči, ali ovako…