Enciklopedija lošeg ukusa: As ti Gospe! | Kupus.net

Tu ste: Home // Likovnost // Enciklopedija lošeg ukusa: As ti Gospe!

Enciklopedija lošeg ukusa: As ti Gospe!

Bose_Dinge_photo_by_Ivan_KraljKad pogledaš čime sve Hrvati nagrđuju svoje parcele na Viru ili čime se hvale oglašavajući „šarmantne stančiće“ na Njuškalu, mora ti biti jasno da je općeraširenu „o ukusima se ne raspravlja“ potencirao netko tko svoj neukus nije znao obraniti argumentima. Bečki Muzej namještaja (Hofmobiliendepot) izložbom „Böse Dinge“ („Zle stvari“) na tapet rasprave stavio je upravo UKUS, tu fluidnu kategoriju koja bi muzejima i sličnim kulturno-umjetničkim ustanovama trebala biti – imanentna. Izdvajajući čak i iz vlastite kolekcije carskog namještaja pojedine eksponate, te ih pridružujući onima iz berlinskoga Muzeja stvari, ova institucija koja čuva važnu ostavštinu monarhije još iz doba Marije Terezije pokazuje i sposobnost samokritičkog odmaka.

Soba strahota za estetske debelokošce

Ukus se, naime, u muzejima formira od 19. stoljeća, a povjesničar umjetnosti Gustav E. Pazaurek još je 1899. u časopisu Der Kunstwart zagovarao da muzeji primijenjene umjetnosti otvore „sobu strahota“ koja bi prikazivala negativne modele „estetskim debelokošcima“ s ljekovitim učincima. Pokušaj londonskog Museum of Ornamental Art (današnji Victoria & Albert Museum) koji je već 1852. otvorio odjel „pogrešnih principa“ izlažući 84 opominjuća primjera, neslavno je propao već nekoliko mjeseci po otvaranju, nakon snažnih prosvjeda vlasnika tvornica u kojima se proizvode „bezukusni“ proizvodi, zabrinutih za svoju financijsku dobit.

Bose_Dinge(8)_photo_by_Ivan_Kralj

Jelenja “bista”i kršćanski oltar u jednom, Tirol, 18. stoljeće

Uvjeren u važnost edukacije stanovništva, Pazaurek je, kao član njemačkoga Werkbunda, posvećenog pitanjima kvalitete proizvoda, te ravnatelj Landesgewerbemuseuma (Muzeja primijenjene umjetnosti), u Stuttgartu 1909. osnovao Odjel za devijacije u ukusu, vjerujući da se „dobar ukus“ u ljudi može trenirati. I tada je bilo neobično izlagati takve predmete u muzeju, ali njihova izolacija u zasebnu prostoriju imala je za cilj ne oskvrnuti svetost ostalih odjela koji izlažu „visoku umjetnost“.

Proizvodnja zločina

Izložba „Böse Dinge“ koju je organizirao Werkbundarchiv – berlinski Muzej stvari, pokušala je rekonstruirati ovaj povijesni Odjel neukusa prikazujući šezdesetak izložaka originalne kolekcije, kao i suvremene primjerke neukusa koji slijede, ali i iskaču iz definicija Pazaurekova kataloga. Njegov sustav klasifikacije aberacija u ukusu bio je kompleksan – estetski zločini, prema Pazaureku, dolaze kao pogreške u materijalima, konstrukciji ili dekoraciji. Na ovo se još naslanjao poseban dio kolekcije s različitim tipovima kiča. Kroz četvrt stoljeća prikupio je 900-tinjak izložaka za ovu kolekciju, od čega su sačuvane dvije trećine.

Baš kao što je industrijska proizvodnja u 19. stoljeću uvjetovala eksploziju svijeta proizvoda, i suvremeno društvo, proizvodeći viškove sadržaja, nameće kao nužnost da će brojni biti tragično plasirani kao estetski kriminal. Usporedbe nekadašnjeg i današnjeg neukusa stoga su očigledne – prve prostorije izložbe nude uvid u dizajn interijera bečke sobe iz 1876. (koja je više stilizirana kao mjesto za umiranje negoli za spavanje) ili pak lovačku sobu s trofejima s prijelaza stoljeća (osim obezglavljenih papkara i prepariranih sova, neukus je nalagao da čak i luster mora biti sačinjen od jelenjih rogova). Pukim prelistavanjem ponude stanova za najam u suvremenim hrvatskim oglasnicima ili pak ponude dekorativnog namještaja među kojim srneće šape postaju vješalica za kapute, vidjet ćemo da muzejski primjerci neukusa 19. i 20. stoljeća i danas žive kao stalni podsjetnik da tuđe ideje luksuza uvijek mogu pronaći svoje mjesto u životnim prostorima onih koji si drugo ne mogu priuštiti.

Bose_Dinge(5)_photo_by_Ivan_Kralj

Crna lubanja za crnu tintu, Italija, 19. stoljeće

Bismarckova krigla i crnačke tintarnice

Sol i papar u noćnim posudama, senf u zahodskoj školjci, žlica s reljefom štakora ili pivska krigla u obliku Bismarckove glave samo su dio arsenala kojim su kućanstva ne tako davnih vremena slavila ornamentiranje i onih svakodnevnih pomagala koja bi primarno trebala biti funkcionalna. I iako u mnogima od njih prepoznajemo kršenje etičkih i estetičkih standarda koje dijelimo s Pazaurekom, nužno je uočiti i da je ukus, pa tako i odnos prema etici i estetici, nužno povezan i s humanističkim standardima pojedinog vremena. Posuda za tintu u obliku glave crnca kojem se otvara lubanja nije se našla u Pazaurekovu kategorizacijskom sustavu pogrešaka s obzirom da su se takvi prikazi uklapali u tradiciju egzoticizma 18., 19., pa dijelom i 20. stoljeća, koja je obojene „divljake“ stereotipizirala kao robove ili sluge, u maniri koju bismo danas promatrali kao diskriminatornu.

No to ne znači da diskriminacijske elemente proizvoda za svakodnevnu upotrebu možemo gledati samo kao povijesnu egzotiku – bečka je izložba prikazala i suvremene eksponate kao što je spužva za pranje posuđa u obliku lutke crnca s afro frizurom! Današnje pogreške uključuju i seksizam utjelovljen u kućanskim posudama koje eksploatiraju intimne dijelove tijela (šalice, soljenke…), ali i hladan odnos prema životu životinja od kojih pravimo odjeću, torbice, otvarače za boce… Drastičan primjer uključuje čak i prepariranog jorkširskog terijera kao mekanu sjedalicu za tugujućeg vlasnika! Današnja vremena uključuju i glorificiranje ikona koje se primjenjuju na sve i svašta – bile to tenisice s likom Barracka Obame ili međugorske Gospe kao flaširane svete vode kojima je ista i doslovce došla do grla. Dakako, u doba stilističkog pluralizma kič je pridonio težem razlučivanju onog što se zvalo „dobrim“ i „zlim“; neukus također može emitirati estetiku privlačnog trasha, jer i s lošim ukusom treba znati.

Izložba „Böse Dinge“ nije više na rasporedu Hofmobiliendepota, ali to ne znači da i u stalnoj kolekciji carskog namještaja bečkog muzeja nećete pronaći primjerke koji će vas fascinirati na podjednak način, kao dio posebne estetike luksuza nekadašnjih vremena – bile to bogato dekorirane zahodske školjke, carski mekana invalidska kolica carice Elizabete Kristine ili pak tigrovi kao ukrasni tepisi salona na prijelazu iz Bidermajera u Rokoko. A ako vas i to ne odvuče do Beča, o ukusima uvijek možete raspravljati posjećujući domaće internetske oglasnike. Ugodna vam zabava!

Bose_Dinge(2)_photo_by_Ivan_Kralj

Bose_Dinge(3)_photo_by_Ivan_KraljBose_Dinge(9)_photo_by_Ivan_KraljBose_Dinge(7)_photo_by_Ivan_Kralj

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ovaj tekst ostvaren je uz podršku Compressa.



1 komentar na " Enciklopedija lošeg ukusa: As ti Gospe! "

  1. […] further reading on kitsch and taste, I direct you to my article on the exhibition “Böse Dinge” (“Evil Things”). The article is in Croatian, but with an […]

    Thumb up 0 Thumb down 0

Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.