Cirque Éloize prije dvanaest su godina osnovali diplomci Narodne cirkuske škole Magdalenskih otoka. Danas je to nova generacija artista, multikulturalni nomadi koji su u kanadsku putovnicu utisnuli i slovenski žig. Predstava "Nomad: ponoči je nebo neskončno" oduševila je publiku Cankarjeva doma kao izvrstan način za doček nove godine - artistička priča o svadbenim običajima i vječnom traganju za ljubavi opravdala je očekivanja i najljenjih pljeskača.
Dok Hrvati nezadovoljni bruse zube režeći protiv propalih novogodišnjih proslava (doček na Zagrebačkom velesajmu čak će, navode mediji, rezultirati tužbama za duševne boli, jer da nije bilo dovoljno hrane, a zvuk se na pompozno razglašavanim floorovima miješao poput mesa za prigodnu sarmu), Slovenija, ta mala država na karti lijevo, svojim kulturnim pripojenjem europskounijskom teritoriju zadovoljila je, i u te dane blještavih kugli na jelkama, te nikad dovoljno potrošenih rasvjetnih rekvizita iz prošlogodišnjih uličnih oprema, potrebe svoga Slovenca za uljudbenim tekovinama kao što je, recimo, izvrsni kazališni čin.
Predstava "Nomad: Ponoči je nebo neskončno" obogatila je dočekivanje Nove godine u Cankarjevu domu za vrsne dosege novog cirkusa s kanadskom domovnicom. Dvosatna scenska igra tijelom koju je znalački režirao i koreografirao Daniele Finzi Pasca Ljubljančanima je predstavila skupinu Cirque Éloize, međunarodnu postavu akrobata, žonglera, trapezista, balansera, monociklista... Svi poredani u svadbeni kontekst, oni pod mjesečevom rasvjetom prkose gravitacijskim zakonima i društvenim običajima. U impresivnom zvučnom ozračju francusko-romske poetike njihova je igra u svadbenoj povorci istovremeno i raspojasana orgija mnoštva i romantičan susret dvoje.
Zvijezde su granica, zna ona trapezistica što otvara drugi dio ove dvodijelne dvosatne predstave, njišući se ponad pozornice i istodobno komunicirajući s publikom na simpatičnom slovenskom dok čeka svoga "princa na bijelom konju". Taj istinski istovremeni napor jezičnih i abdominalnih mišića komunicirao je s publikom uz obostrano razumijevanje i osmijeh, za razliku od otvaranja prvoga dijela predstave u kojem na "francuskom engleskom" klaunesni karakteri promašuju bit tragajući za Sofijom u publici, voljenom i nepošteđenom djevom, inspiracijskom muzom komada. To je ujedno i jedina tehnička zamjerka slovenskoj realizaciji ovog gostovanja - nuđenjem titlanog prijevoda francuski se šarm ne bi izgubio.
Na momente prefragmentarna i prepokazivačka fizička disciplina (dok u pretpotopnom donjem rublju odskaču s daski i vinuti pod mjesečeva nebesa izvode salta, višestruka čak, sekvenca uvijek završava s onim trijumfalnim "ole!" i dignutom rukom kao u gimnastičkoj vježbi, zahtijevajući od publike (ne)spontani aplauz), Pascino je bajkovito uprizorenje ipak vozilo kolosijekom razumljiva kazališnog jezika, dojmljive primjene cirkuskog artizma i porukama kolektivne euforije koja ne traži opravdanje, već je rezultat uobičajene blagdanske folkloristike u kojoj je biti sretan logičan i samorazumljiv imperativ. U predstavi "Nomad" "biti sretan" nadopunjuje se i s "biti sretno zaljubljen", uz uspješno izbjegavanje patetičnog, te akcentuaciju putničkog mentaliteta ne samo onih geografskih prolaznika, već i istinskih napredovatelja kroz život kao vremenski niz odrastanja (muškog i ženskog) te srastanja (muško-ženskog).
Publika u Cankarjevu domu nije se žalila na cijenu ulaznice koja je dosezala i 180 kuna, niti na to da hrane nije bilo dovoljno. Najeli su se oni prilično ukusne kazališne predstave i, za razliku od recimo posjetitelja Zagrebačkog velesajma, nije ih zabolila duša.
Autor Ivan Kralj
