Ima nešto oslobađajuće u osjećaju da ipak negdje stižeš ako sjedneš u vlak koji prelazi istočnu granicu. Zahvaljujući Hrvatskim željeznicama, Europi, Frani Lasiću i činjenici da je bilo nešto para, došli smo u Beograd.

Putniku namjerniku najbolje je naći jedan od (kulturnih) vodiča kroz grad ("Yellow Cab" ili "Grad") pa pročešljati mjesta i događaje koji se nude. Mi smo ih našli u poznatoj knjižari “Plato” i usput kupili par knjiga na sniženju. Svi vodiči za mjesec jul imaju dvije glavne najave: novosadski Exit i Beogradski letnji festival - BELEF.

Beograd, kaže naš vodič na engleskom, ima “1.168.454 inhabitants, in his central area (according to 1991 census)”. Sad ih je i više nakon rata, pretpostavljam. S tolikim ljudima, grad se ne prazni ni ljeti, a BELEF ga održava kulturno živim od 1. srpnja do 31. kolovoza. Nisu zamrla ni ostala kulturna događanja, ali ljetni festival, koji je organiziran uglavnom sredstvima Skupštine grada, definitivno je broj jedan (kako smo saznali, Grad mu daje 20 milijuna dinara, tj. nešto više od 2 milijuna kuna). Da je BELEF u gradu, najupadljivije pokazuju jumbo plakati s lijevkom i sloganom ArtiKuliranje te plakati za kazališnu predstavu “Elektra” Danila Kiša, prvu teatarsku premijeru festivala.

Iako je već afirmiran kao institucija (stoga smo odmah sumnjičavi) i traje dva mjeseca u komadu, program BELEF-a prilično je širok i raznovrstan pa ne djeluje tromo. Stekla sam dojam da ga radi miks generacija, pri čemu se mlađem kadru dopušta da dođe do izražaja. Predstavljene su vizualne umjetnosti, teatar (uglavnom festivalska produkcija), muzička događanja na atraktivnim gradskim lokacijama, većinom na otvorenom. U srpanjskom dijelu BELEF-a kazališni događaj broj jedan je Kišova drama u stihovima, inspirirana mitom o Elektri.

Kalemegdan, gradska tvrđava i simbol Beograda s Meštrovićevim kipom Pobjednika koji gleda na Savu, najatraktivnija je lokacija za događanja BELEF-a. "Elektra" se igrala u Barutani, nekad spremištu baruta, danas atraktivnom prostoru za umjetničke projekte.

Publika se okuplja pod zidinama Kalemegdana nedaleko od rijeke kad već pomalo pada mrak te se pale baklje duž puta koji vodi u Barutanu. Klitemnestra se pojavljuje na samom ulazu zidina, pod reflektorima i krvavih rukava. Zvučnik je postavljen na suprotnoj strani pa glas prethodi prizoru i pažnja gledatelja tek se kasnije prebacuje na osobu koja izgovara tekst. Nakon prvog prizora ulazi se u prilično mali prostor Barutane gdje je postavljeno gledalište, a glumci već čekaju na sceni. To predstavlja mali problem jer se događa da ima više gledatelja nego stolaca pa se improviziraju dodatna mjesta, donose se panjevi i jastučići na kojima se sjedi. Budući da je zanimanje za predstavu veliko, a karta prilično skupa (oko 100 kuna), pozdravljamo dobru volju organizatora da ponekom mladom entuzijastu progledaju kroz prste i puste ga “for free”, pa makar to stvorilo malu zbrku.

"Elektru" je režirao Jagoš Marković, cijenjeni beogradski redatelj, rođen 1966., koji potpisuje i scenografiju te izbor glazbe. Prema grčkoj mitologiji, Elektra je kći mikenskog kralja Agamemnona i Klitemnestre koja sa svojim ljubavnikom ubija muža, te protjeruje Elektru i brata joj Oresta u strahu od osvete. Udana za seljaka, daleko od Mikene, Elektra živi samo zato da osveti oca. Markovićeva režija jest na prvi pogled klasična (obilato koristi već postojeći prostor kao scenografiju, masivne zidove i otvore u njima iz kojih dolaze glumci), ali ono što najviše upada u oči jest apsolutni emotivni angažman glumaca, nešto što postiže samo vrhunski redatelj. Ovo se odnosi prvenstveno na glavnu glumicu, mladu Vanju Milačić (iz zadnjih redova, i s dioptrijskim lećama, fizički podsjeća na Angelinu Jolie) koja Elektri oduzima ženskost, pretvara je u hodajući emotivni kaos. Ona dominira predstavom, u tome je ne ometaju ni doajen srpskog glumišta Rade Marković (u ulozi Strofija), ni nova glumačka zvijezda i ljubimac ženske (zasigurno i dijela muške) publike, tamnoputi Stefan Kapičić (Orest), utjelovljenje suvremenog Beograđana koji je hram Svetog Save dobrano zamijenio nešto svjetovnijim hramom - teretanom.

Tekst u stihovima Danila Kiša stvorio je doživljaj autohtonosti, Elektra ovdje kuka i nariče kao neka žena iz komšiluka, govori jezikom koji publika poznaje, a scena u kojoj Klitemnestra objašnjava kćeri zašto joj je ubila oca, sasvim uvjerljivo isprepliće motive antičke tragedije i bezvremenske osjećaje, frustracije povrijeđene, zapostavljene žene.

Glazba je Markoviću izrazito važna, koristi je umjesto riječi u emotivnim kulminacijama. "Elektra" Jagoša Markovića mogla bi se zvati i “O patnji”. "Elektra" Danila Kiša, napisana 1968., samo dokazuje da je Kiš “the Pisac” i kad radi dramski tekst.

 

Program 4. BELEF-a pogledajte ovdje

kazalište

 Autor    Nataša Bodrožić