Tu ste: Home // Kupusište // Dugave kao medijska konstrukcija: Ovo nije moj medo!

Dugave kao medijska konstrukcija: Ovo nije moj medo!

„Ne mogu vjerovati gdje mi to živimo“, najčešći je komentar na rasistički obojenu paranoju koju su zamiješali crnokronikaški soboslikari iz Jutarnjega lista i još ponekog senzacije gladnog medija u rubnom novozagrebačkom kvartu Dugave. Nakon incidenta u utočištu za azilante, kad su se potukli tamošnji privremeni stanari, „reporteri Jutarnjeg istražuju“ u kolikom strahu živi okolno stanovništvo čijim ulicama svakodnevno hodaju (!) ljudi drukčije boje kože. Vrijedni anketar Davor Butorac ocrtao je naselje kao zabit u kojoj se u strahu od crne pošasti nakon sumraka vrata zaključavaju dvaput; visoki crnci „gledaju naše cure“, iza ponoći se dovikuju dubokim glasom na nepoznatom jeziku, provaljuju i kradu, a tamnoputa su djeca krenula čak „i u školu“. I sve to veliki medij otkriva nakon što su ONI već godinu dana među nama, ostavljajući otvorenim pitanje kako smo sve to uspjeli preživjeti, i kako je ta mračna dugavska tajna uspjela ostati tako dobro sakrivena.

Prvi crnac u vrtiću još u osamdesetima

Naselje Dugave počelo se graditi na rođendan druga Tita, 25. svibnja 1977. Prvi su stanari, među kojima i potpisinik ovih redaka, uselili nakon Brozove smrti, krajem 1980. Nakon podstanarskih godina na Trešnjevki, moji su roditelji konačno imali svoj stan. Imao sam tek jednu godinu i rastao sam zajedno s Dugavama, provevši u tom naselju najveći dio svog života. Krenuo sam tamo i u vrtić. U vrtiću sam susreo i svog prvog crnog prijatelja. Zvali smo ga Čokolada. Bio je utjelovljenje naše omiljene slastice. Nijednom roditelju nije ni palo na pamet da ispiše dijete iz vrtića. Čokolada je bio egzotičan jednako kao što su egzotične bile i jednojajčane blizanke, s kojima sam također provodio vrtićke dane. Ništa više i ništa manje. Od malena je bilo jasno da svijet dolazi u najraznolikijim oblicima.

Unutrašnji neprijatelji jačaju samo slabe kolektive

Od 1982. godine ispod našeg balkona, u najrubniju zgradu naselja uselio je Dom za odgoj djece i mladeži. Rasla su tu i odgajala se djeca iz problematičnih obitelji, s poremećajima u ponašanju. Ni tada susjedi nisu brinuli hoće li im zbog blizine onog što smo kolokvijalno zvali „Popravni dom“ pasti vrijednost stambenih kvadrata, ako ikad nedajbože tu dugavsku idilu požele prodati. Svakodnevno smo na livadi između našeg i njihova doma igrali bejzbol, skrivača ili sakupljali bubamare. Majke bi nas dolazile tražiti kad bi pao mrak, ali ne zato što bi unezvjerene pomislile da nas je oteo neki neprilagođeni tinejdžer koji puši cigarete iza Doma, nego zato što je večera bila na stolu. Iako ne tako davno, bilo je to čudno vrijeme kad su djeca slobodno vrijeme kratila na livadi, a ne pred kompjutorskim ili televizijskim ekranom. Briga za vlastitu imovinu, parkirane automobile ili stanove, nikad nije bila u prvom planu. Naselje je znalo da je imati delikvente u susjedstvu možda i sigurnije nego imati ih u nekom drugom kvartu. Naselje je znalo da kvart i Dom sudjeluju u pomaganju onima kojima se s djetinjstvom nije posrećilo. Naselje se zapravo nije zamaralo paranojom.

U devedesetima se dogodio rat, i Srbin je očekivano postao državni neprijatelj broj jedan. Na prijelazu stoljeća razbujalo se tržište novina i televizija koje su na konfrontiranju identiteta uspješno gradile svoju čitanost i gledanost, kroz taktiku koju većina nije napustila do danas. Mediji su aktivno kreirali svjetonazorski podijeljeno društvo koje navodno ne može premostiti svoje razlike. Manjinski koncepti nesnošljivosti u medijskoj su prizmi postajali dominantan stav protiv nametanja drugog i drukčijeg. Zagrebačke registracije u Splitu, tovari u metropoli, gejevi na ulicama, zdravstveni odgoj u školama, ćirilica na natpisima… Pronalazili su se razni ognjištarski elementi okupljanja u kojima tek kroz suprotstavljanje uspijevamo pronaći osjećaj zajedništva. Osjećaj koji smo nekad živjeli bez straha da će ga drukčiji ugroziti.

Edmond Lansana, sudionik i žrtva reality showa “Bar”

Od Hameda do Edmonda: crnački poučak

Dok nam je u devedesetima crnac na televiziji, u općedruštvenoj atmosferi nacionalnog neprijatelja Srbina, davao osjećaj pripadanja svijetu, pri čemu je Hit Depo postao naš multikulturalni pandan emtivijevskom kozmopolitizmu, dva desetljeća kasnije, u situaciji općeg gospodarskog beznađa, isti čovjek (Hamed Bangoura) postaje maskota koju nam je najlakše ismijavati, jer ne može valjda on nuditi „gospodarski spas Hrvatske“. Televizijski tretman tamnoputih na svojoj je (crnoj) koži 2005. godine osjetio Edmond Lansana Čerović. Mladi model i konobar prijavio se u televizijski reality show „Bar“ ne bi li osvojio milijun pobjedničkih kuna, a uspjelo mu je osvojiti tek titulu jednog od najomraženijih i najcipeliranijih sudionika emisije.

Tjednima su se mediji zgražali nad njegovom izjavom „Mrzim Hrvate“, secirajući rasizam koji se, kao, prolio iz tih crnih usta, bez da su ga Nova TV i produkcijska kuća Ring Multimedija diskvalificirali. Neki su mediji išli čak toliko daleko da su upozoravali javnost kako će mrzitelj nastaviti živjeti u Hrvatskoj! Edmond je u konačnici iz natjecanja izbačen zbog konzumiranja alkohola na radnom mjestu, a monstruozno ponižavajuća optužnica koju je u televizijskim minutama pročitao voditelj prikladnog nadimka Stoka spominjala je i da je „prekomjerno konzumiranje alkohola dovelo i do kakanja u gaće“. „Imaš deset minuta da nestaneš odavde“, rekao mu je voditelj i pozvao zaštitare da uklone nametnika, dok je gledateljima servirana još jedna video-montažna potjernica u kojoj će njegovo „Mrzim Hrvate“ obilježiti povratak u „civilizaciju“. S obzirom da sam kao kreativni producent u ostavci sukreirao prve epizode tog ni po čemu profesionalnog, a etički presušenog realityja, upoznat sam kako je sudbina tog mladog i obilježenog čovjeka proistekla iz uspješnog braka secirajućih novina i montažno kreativne televizije. Edmonodova rečenica u svom je punom obimu glasila „Mrzim Hrvate jer se samo Hrvati mogu toliko međusobno ne voljeti“. Njegova poruka (k tome na nematerinjem jeziku) zapravo je bila usmjerena protiv mržnje, ali televizijske škare i novinska naslada učinili su svoje. Edmondovoj sudbini nije pomogla niti činjenica da je bio prvi crnac u hrvatskoj vojsci, njegovo antihrvatstvo bilo je zacementirano.

Rasizam i homofobija hrane se na ista usta

Mediji raspiruju vatricu na lomači

EPH-ova novinarska bojišnica, koja i danas proizvodi neprijatelje kroz „objektivno izvještavanje“, sa Styrijinim konceptom na drugoj strani spektra, možda su i najzaslužnije za konfrontirano društvo u kojem živimo i koje hranimo konzumacijom baš takvih medija. Ankete koje su oduvijek bile metoda za vježbanje izvještavanja s placa, počele su se gordo nazivati velikim istraživanjima ili reportažama. U toj novinarskoj formi u kojoj nasumce odabrani prolaznici odaju stav „većine“ najživopisniji rezultati dobivaju se upravo u birtijama, boćalištima i drugim okupljalištima besposličara, prije nego požure kući i sjednu pred „Sulejmana Veličanstvenog“.

I Fade In-ova anketa, na društvenim mrežama okrunjena nazivom reportaža, ovih dana sablažnjuje bakicama čijim su unukama crnci ponudili kutiju keksa, „ali kekse nisu dirali!“, ili mladićem koji na pitanje kamo odlaze crnci kroz osmijeh odgovara „Jasenovac ne radi, ne znam kamo s njima“. S tim sam dečkom, baš kao s Čokoladom, također dijelio školske klupe, ali potreban je medij da bi neku besposličarsku birtijašku neslanu crnohumornu šalu dignuo u status javne poruke o kojoj ćemo svi pričati. Rasističko brendiranje određenog kraja, populacije ili čak nacije („Gdje mi to živimo?“) u velikoj mjeri proizlazi iz odgovornosti novinara koji na svom istraživačkom pohodu kroz kvart, dok besciljno tumaraju, a možda i gledaju „naše cure“, biraju od kojih će redikula napraviti priču, a čije će ideje ostaviti da umru u okviru njihova vlastitog ograđenog dvorišta.

Šopanje naši-vaši paranoje

Prije osam godina novinarka Ozana Bašić u Hloverkinom je „Otvorenom“ zapaženo lovila pedofile, a onda u Milićevu „Brisanom prostoru“ i Kineze. Bjelopute sudionike svoje ankete o porastu broja Kineza u Zagrebu, pri čemu je zaključila da ih se rađa sve više i više, a sahranjen nije nijedan, zaskočila je pitanjem: „Biste li vi jeli kinesku hranu?“. U metropoli čija se slika restorana s dostavom svodi na pizzu (talijanska hrana) i ćevape (bosanska i srpska!), doprinos hrvatskih novinara, pa i skandaloznih TV anketa koje su pratile Hloverkine emisije (meni omiljeno anketno pitanje koje je postavila svojim gledateljima: „Mislite li da biste se i vi mogli naći na popisu haških optuženika?“) za kreiranje kolektivnih paranoja nije nimalo beznačajan.

Dugave gledane svisoka

Strahovi se najlakše liječe životom samim. Izlaganjem iskustvu. Kao što su Dugave u osamdesetima znale kako crno dijete u vrtiću neće zaraziti bijelu djecu, kao što su u devedesetima naučile da Popravni dom neće nužno biti i pokvareno susjedstvo, tako i proteklih godinu dana Dugave su se u tišini učile blizini ljudi drukčije boje kože koji čekaju bolju sudbinu u zemlji bijelaca. Godinu dana, bez medijske pompe, učili su da crnački pogled ne ubija ni manje ni više od bjelačkog. Bilo je potrebno nekoliko ambicioznih anketara da poglede ipak okarakteriziramo kao oružje, naselje kao nasilje, a pronalazak i odnošenje napuštenog biciklića na ulici kao bezočnu krađu. Nema boljeg načina za širenje zlogukih vijesti od tračanja pred anketarom visokotiražnog medija. Umjesto da su ostale upamćene kao „Dugave Republika“, naselje koje je već u svojoj arhitektonski ovalnoj strukturi drukčije od ostalih novozagrebačkih spavaonica, naselje koje je sačuvalo svoje livade za dječju igru, a nekad davno i za gostovanja cirkusa (putujućih trupa drukčijih), naselje koje je među prvima iznjedrilo lokalnu televiziju (koja se zvala zapravo Dugavska liberalna (!) televizija, iz čijeg je ekrana ispao i svima poznati Robert Knjaz), naselje iz kojeg je došao čak i jedan ministar kulture (bilo pohvalno ili ne dičiti se Jasenom Mesićem), mediji koji potpiruju strasti na srazu različitih kultura pomogli su da stvarnost vidimo crnijom nego što ona jest, izravno utječući na osjećaj sigurnosti i vraćajući građeno povjerenje nekoliko koraka unazad. Drugi put pošaljite Butorca u Kinu, iza Kineskoga zida, da se i njemu malo čude! Jer sami u svemiru nismo već jako, jako dugo.



2 komentara na " Dugave kao medijska konstrukcija: Ovo nije moj medo! "

  1. dugavljanka kaže:

    jasen mesić je travnaš a ne dugavljanin

    Thumb up 1 Thumb down 0

  2. Petar kaže:

    E da ga se lako samo tako odreći :) Je Travnaš, ali živi u Dugavama. Olakotna okolnost za Dugave.

    Thumb up 0 Thumb down 0

Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.