Tu ste: Home // Kupusište // Duga čmarna moć

Duga čmarna moć

Godišnji Program javnih potreba u kuturi Grada Zagreba 2009. je objavljen 30. siječnja. Godine 2010. objavljen je 4. veljače. Godine 2011. objavljen je 17. veljače. Ove je godine Program javnih potreba u kulturi objavljen 7. ožujka. Osim što je konstanta da se suspens (Selma Banich rekla bi valjda: period konstipacije) neprestano povećava, zanimljivo je da dramatično iščekivanje po pravilu prethodi nevjerici i šoku uglavnom nezavisnih kulturnjaka. Iako je taj seks sa sada još doista rijetkim zdravim mozgom zagrebačke kulture postao pravilo, nezavisna scena redovito bude iznenađena dubinom penetracije i, kao da je razdjevičena prvi put, nemoćno viče: „Ah, boli!“

Svjesni su gradski činovnici da boli; jebanje u zdrav mozak usporedivo je s prvim iskustvom analnoga seksa. No taktika kojom će nemirnu žrtvu priviknuti da ipak još malko više raširi noge, već je višekratno isprobana. Stari im je lisac neki savjetovao da prije penetracije šupčiće treba dobro razraditi. Tu dolazimo do tog famoznog dokumenta koji se, prigodno, zove baš – Razrada. Riječ je o radnom dokumentu koji će se u narednim tjednima stenjanja i bolnih jecaja malo prilagođavati i dorađivati, a kako bi namirio najveća gunđala, najglasnije kritičare. Nakon toga moći će uklizati kao podmazani.

Sveta stolica

Nije stoga neobično da je performerica Selma Banich, u svojoj najnovijoj (kontra)akciji, domaće i svjetske kolege umjetnike pozvala da Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport (u daljnjem tekstu GUZOKS) doniraju upravo svoje – govno. Drek. Kakicu. U nemoći da trenutačno producira išta konkretnije, scena bi uredu rado odgovorila jezikom koji ovaj razumije. Sranjem na sranje. Iako bi glavnim piscima takvog proračuna mnogi nezavisnjaci zacijelo umjesto sranja radije poželjeli – zatvor, on se u kulturi trčkalice rijetko događa, pa se izmet, kako da kažem, izmetnuo kao trenutačno možda i najelegantnije rješenje koje situacija zahtijeva. Događaj Donate your shit to the City office for culture Zagreb na Facebooku je privukao već stotinjak donora koji bi na Ilicu 25 ovih dana trebali poslati svoj doprinos famoznoj Bijeloj knjizi čije bi stranice, da su troslojne, mogle bar poslužiti za higijenske potrebe.

Nužda kojom se poziva na građansku reakciju obavljanja velike nužde nije ništa manja. No što se tiče krajnjeg dometa već prilično eutanazirane scene priključene na kateter i klistir istodobno, moram priznati da sam prilično velik pesimist (assimist, ako baš hoćete). Godine i godine treniranja apstinencije od assistencije učinile su svoje. Previše smo puta iz usta glasnih nezavisnjaka čuli „nećemo preživjeti ovu godinu“, a onda vidjeli te iste assimiste kako potpisuju i nepravične ugovore, unatoč tome što im čak ne jamče punu isplatu ugovorenog iznosa. Pa kad ove godine Franka Perković objavi da joj je sada već stvarno pun kufer te najavi ukidanje istoimene organizacije, reakcije malih gladnih fausta su: „Što možemo učiniti? Kako pomoći?“ Jedina zdrava reakcija (najava napuštanja sustava) biva od te iste već dobro izjebane scene dočekana idejama kako da se zdravom tkivu ipak pomogne da ostane u bolesnom sustavu. Da je i ostalo tkivo jednako zdravo, već bi davno složno dalo otkaz nesposobnoj upravi, a ne bi se mirilo s nadom da će druge godine biti malo bolje i boljeti bitno manje.

Stezanje remena

Priča o Programu javnih potreba u kulturi nije, naime, priča o individualnim slučajevima koji su se „dogodili“ kao jasni i glasni. To nije bila lanjska priča o Teatru.hr, pa tako nije ni aktualna priča o Kuferu. Dok nezavisna scena iz godine u godinu fokusira svoju pažnju na nov slučaj odustajanja, propušta učiniti ono jedino što joj zapravo preostaje kao kolektivni odgovor – ne skidati remen s hlača.

Razrađena i eutanazirana, biva nagužena sve lakše i lakše. Pritom je vrlo zanimljivo anal-izirati kojim se novim metodama GUZOKS služi kako bi zajeb ostao što manje zamijećen (u općoj poraznoj medijskoj slici nezainteresiranosti za malverzacije u kulturnom polju to dakako nije pretežak zadatak). Unatoč tome što Zagreb Pride ove godine neće biti podržan kroz ovaj program, valjalo bi malo pomoći GUZOKS-u da učini svoj coming out. Skrivanje iza šume brojki i slova zbunjujuće je samo za one koji ne poznaju stvarne odnose aktera koji osobna prijateljstva produbljuju izdašnim javnim potporama.

Duplerica Kupusova lista koji je izazvao kontroverze

Koncertna d(i)rekcija

Nakon što su www.kupus.net i Kupusov list iscrpno analizirali tajne igre s gradskim novcem na projektu Jesen u Zagrebu (iliti Yes.Zgb), milijunska donacija za taj projekt u nalogu Dušana Ljuštine, a u izvedbi Koncertne direkcije Zagreb, smanjena je na naoko simboličnih 100 tisuća kuna. No zanimljiva je pritom metoda kamuflaže kojom se nastoje zamagliti glavni akteri i suština priče. U zadnjoj programskoj stavci Grad Zagreb naime za različite gradske manifestacije novac dodjeljuje – Gradu Zagrebu. Iako je iz dosadašnjih iskustava razvidno da će projekte iz te kategorije, Yes Zagreb, Ljeto u Zagrebu, Advent i druge kalendarski određene kulturne „manifestacije“ (niste valjda mislili da će proći bez Mani?) za 1.200.000 kuna organizirati upravo dežurni partner – Koncertna direkcija Zagreb! Ista direkcija koja na drugim stavkama Programa dobiva 2.650.000 kuna, ovdje ne želi biti jasno apostrofirana (jer bi se suma prezamjetno povisila na gotovo 4 milijuna), a tako se ostavlja i dojam da je riječ o mani-festacijama koje su doista u interesu Grada, i za koje bi se tobože mogao čak provesti i javni natječaj.

Podjednaku vrstu mani-pulacije možemo iščitati i među kulturnim portalima, gdje se podupiranje elektroničkih publikacija u kulturi umjetno „pumpa“ dodavanjem na listu sufinanciranih u tom trenutku još nepostojećeg projekta kulturauzagrebu.hr, koji ostvaruje postojećim portalima nedostižnu cifru potpore od 60 tisuća kuna. Riječ je o web projektu koji, ovaj put preko Kulturnoga kluba, izravno naručuje baš Grad Zagreb, a istime podiže statistiku koja se dodjeljuje ovom segmentu kulturne produkcije.

Kazališne i guzališne družine

U suptilnim metodama kamuflaže u Programu javnih potreba pojavilo se nešto što se sada zove „tehnička podrška“. Riječ je o terminu alternativne potpore nezavisnoj sceni koja se možda ne vidi kroz novac, ali da kroz tehničku i logističku podršku (uz argumentaciju tehničke podrške, zamjenik pročelnika Tedi Lušetić inaugurirao je još jedan termin koji im kupuje vrijeme kod nezavisnjaka – tehnička pogreška; da, brojke imaju tendenciju ispremiješati se u kompjutoru, pogotovo kad ih mućkate tri mjeseca!). Žene su još od davnina tvrdile da nije bitno koliki ti je, ako si dobar tehničar. Zato nije neobično da GUZOKS koristi upravo tehnički vokabular. Ta tehnička podrška dodjeljuje se u obliku novca infrastrukturi koju navodno imaju pravo koristiti i akteri nezavisne kulturne scene.

Savez udruga Operacija grad traži misteriozno nestalih 11 milijuna kuna

Upravo je ta Tehnička i programska podrška kazališnim projektima naziv novog pomalo misterioznog festivala (?) koji se pojavio u kategoriji izvedbenih manifestacija. Provoditelj programa je Kazalište Vidra (nepostojeće gradsko kazalište, čime se dodatno zamućuje činjenica da iza iste scene zapravo stoji Kazalište Kerempuh, ravnatelja Dušana Ljuštine) i za tu moneyfestaciju dodjeljuje mu se 180 tisuća kuna. Taj se novac mahom prikupio iz rezanja sredstava Eurokazu, Tjednu suvremenog plesa i Platformi mladih koreografa, a pritom se našlo i 20 tisuća kuna da se jednoj manifestaciji (jedinoj od svih sufinanciranih) povisi potpora – Gumbekovim danima Zlatka Viteza.

Histrionski dom, privatna javna kuća Dušanova prijatelja Zlatka Viteza, prima potporu i za već spomenutu „tehničku podršku“, ali se to začudo u njegovu slučaju ne vodi kao festival, već kao dodatak na redovitu djelatnost. Potpora za usluge „tehničke podrške“ Histrionskom domu najveća je od svih tehničkih podrški u Programu i iznosi – 260 tisuća kuna! Naravno, opće je poznato da je Vitezovo kazalište (kako ga zna svojatati) postalo gotovo pojam za tehničku podršku nezavisnoj kulturnoj sceni, bez kojeg bi ona doista bila pod znakom pitanja. Štoviše, riječ je i dalje o najvažnijoj adresi nezavisne kulturne scene i u produkcijskome smislu, jer upravo na Histrione otpada više od trećine gradskog novca namijenjenog svim nezavisnim profesionalnim produkcijama (dakle, ostala 32 aktera dijele preostale dvije trećine).

Analogije

Vratimo se ipak na „tehničku podršku“ – zanimljivo je da u drugim kazališnim prostorima ona košta daleko manje. Tehnički podjednako odlično opremljenoj Sceni Travno primjerice za istu se svrhu daje više nego tri puta manje – 80 tisuća kuna. Ali valjda je tome tako jer svi hrle baš kod Viteza. Ostali centri za kulturu za tehničku podršku kazališnim projektima dobivaju između 10 i 100 tisuća kuna.

Bitno je zamijetiti fenomen da su se potpore zavisnima počele izravno pravdati potporom nezavisnima. I kako nezavisni budu bivali sve glasniji i glasniji, Histrionima i Vidri pokušat će se pomoći što je moguće više. Jer upravo su Dušan Ljuština i Zlatko Vitez oni koji nabolje razumiju cijelu nezavisnu kulturnu scenu, o tome gotovo da postoji konsenzus. Kad tom dvojcu pridodamo još i Davora Žagara, ravnatelja Koncertne direkcije, dobivamo jedan postojani ménage à trois. Od menaža do maneža ovi žongleri javnim novcem doista znaju učiniti spektakl. Uz toliku međusobnu ljubav i ljubav prema svima oko njih, čemu kritike? Zašto još itko misli da bi se trebao podupirati Zagreb Pride? I baš će zato metode GUZOKS-a ući u – anale.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.