Tu ste: Home // Film // Kritika // Drvo života: Na drugoj strani Melankolije

Drvo života: Na drugoj strani Melankolije

Terrence Malick: „Drvo života“
drama, 2011.

Ocjena: 1 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 5

Malick Terrence je neobičan svat. Tip je snimio nekoliko sjajnih filmova 1970-tih, a onda je nestao s pozornice na točno dvadeset godina. Između ostalog bila je riječ o „Pustari“, filmu ceste o mladim neprilagođenim ljudima koje su utjelovili tada rosni Martin Sheen i Sissy Spacek. Onda se čovjek nakon odsutnosti vratio. Sa službenog je puta donio odličan antiratni film „Tanka crvena linija“ prepun slavnih glumaca (Nick Nolte, Sean Penn i John Caviezel između ostalih). Mnogi su glumci  sasječeni u montaži pa je bilo govora o ponekom hollywoodskom povrijeđenom egu. Uglavnom, čudnovati svat Malick vratil se snažan kao rumena ruska babuška među svim suvenirima svijeta.

Njeguje poetičan, donekle patetičan, zazivajući stil, u kojem junaci pričaju što s Bogom, što sami sa sobom, što s majčicom Zemljom, što s bližnjima. To su refleksivne radnje koje se odnose na čovjeka u njegovoj samoj biti, metafizika par excellence. Manimo se metafizike i pozabavimo sa Malickom u novom mileniju. Opet je malo stagnirao, no ipak isporučio „Novi svijet“, ne baš uspjelu priču o naseljavanju obala Virginije u davnoj američkoj prošlosti. Ljubavne priče lijepe domorotkinje opet je ispričao pjevno, stihoklepački i s dozom benigne patetike, no film zbog krajnje neujednačenosti nije rezultirao ničim više od krasne i snene razglednice u prošlost.

Nekima božanstven, drugima naporan

„Drvo života“, njegov svježi naslov, nagrađen Zlatnom canneskom palmom, podijelio je puk. Jedni mu kliču božanstvenost, a drugi naglašavaju napornost. U tom sam filmu otkrila da slavni Amerikanac prćastog nosa, Brad Pitt, zna glumiti. Sjajno je odglumio despotskog oca, samoživog tiranina koji vlastite frustracije iskaljuje na obitelji. Pittove kretnje i geste su me navele da pomislim kako je prćasti ljepotan doista samoživi pronacistički skovan otac obitelji kojem odijela iz sivih pedesetih pašu kao salivena. Ipak kad je krenula odjavna, sjetila sam se da je prćasti dio dueta Brangelina i da je to samo jedna sjajna, bože sjajna uloga. Eh sad, ako Pitt ne skupi Oscara, neću pisati Američkoj akademiji, no bit ću tužna.

Sjetila sam se i jedne bedastoće s Cannesa. Naime tamo je na tiskovnoj konferenciji Pitt na pitanje ima li kakve poveznice između njega i lika kojeg je tumačio rekao u šali: „Da, svakog dana tučem svoju djecu.“ Novinari su se slatko nasmijali. Na nešto smjelije šale Larsa von Triera o nacistima novinari se nisu smijali, nego ga je festival izbacio nogom u guzicu. Ipak nije Lars Pitt, prćasti Brad Pitt. Isto kao što ne vjerujem da Pitt tuče Shiloh i Zaharu, nekako ne vjerujem niti da je von Trier pronacistički orijentiran.

Upravo je „Melankolija“ Larsa von Triera bila glavni takmac Malickovu „Drvu života“ u borbi za prestižnu Palmu. Jedan je neprilagođeni odstupio, drugi je buntovnik slavio. I bilo koji da je pobijedio, bilo bi fer. Dok „Melankolija“ tematizira zadnje dane na planetu, „Drvo života“ slavi njegovo prapočelo. I onda u „Drvu života“ gledamo Big bang i nastanak praživotinja, borbe dinosaura i goleme sekvoje. Sve u petnaestominutnom filmu unutar filma.

I doista, ovako trezveno, izvan magije kakvom me Malick obaspe dok gledam njegove filmove, slutim da ta redateljska ekskurzija u National Geographic program jest pomalo naporna. Pomalo hoće biti veća od života. Ipak, kad zanemarimo krasno naravoučenije o tome kako smo nastajali, mi, alge, bičaši ili sekvoje, dobivamo ostatak filma. Koji je krasan usprkos patetici koja katkad kipi, jer je to ona benigna i potrebna patetika, uz koju zaplačemo, uz koju se osmjehnemo i koju ne doživljavamo prijetećom. Patetika zbog koje se ženimo i udajemo, zbog koje pravimo i rađamo djecu, zbog koje na sahranama plačemo u grču.

Tragedija gubitka djeteta

Ostatak je filma priča o životu, kako lijepom kao dječje majušne ručice tek kad se rodi, tako i ružnom kao bačen tanjur na supružnika tijekom svađe. Centralna filmska obitelj sastoji se od gorespomenutog oca despota, nježne i požrtvovne majke te trojice sinova. U početku filma doznajemo o najvećoj tragediji koja roditelje može zadesiti, a ta je da im pogine dijete. Te su teške, gotovo olovno teške scene ipak zadržale onu razinu životne prozračnosti, taman toliku da smo u stanju gotovo dotaknuti posrnulu majku ili lelujavog oca koji nam stoje s druge strane ekrana. Otac je stamen i tvrd kao priroda, majka gracilna, krhka, uokvirena narančastom sjajnom kosom, metafora milosrđa.

Priča se potom vraća u pedesete i američko predgrađe s okućnicom, vrtom i, začudo, bez popratnog psa. Majka i trojica dječaka trpe nasilan karakter tvrdokornog oca, radnika u tvornici, samozvanog izumitelja. Stroga disciplina posebno se iskazuje na najstarijem dječaku koji se pomalo pretvara u kopiju oca. Svetkovine ručkova iza molitvenih kulisa zapravo su mali rituali suludog oca koji divlja zbog dječjih sitnih neposluha. A onda iska poljubac u obraz od istog člana obitelji koji je s njim sjedio za nemirnim stolom i izbjegavao šamar prijeteće očinske ruke.

Jedan od dječaka (zbog spoilera ne bih otkrila koji je) kroz filmske godine stasa u ni više ni manje Seana Penna, dvostrukog oskarovca. No Sean se Penn prošetava kroz film posve nepotrebno samo radi konačne katarze na kraju istog. I bez njega bi film funkcionirao pa mi je njegova uloga pompoznija od one scene nastanka svijeta.

Ipak, valja svakako gledati Malicka jer će kao i „Melankolija“ biti obavezna filmska lektira!



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.