o mesiću pišem novinarski

Ivica Đikić, Feralov novinar i autor romana "Cirkus Columbia", dobitnik je književne nagrade "Meša Selimović" za najbolji roman u 2003. godini. Nagrada mu je dodijeljena u okviru tuzlanskih književnih susreta "Cum grano salis", a u konkurenciji 12 drugih knjiga s područja Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore. Skroman, talentiran i vrijedan novinar kakvog bi svaka redakcija poželjela, u svom prvom hrvatskom intervjuu priča o granicama književnosti i novinarstva, strahu od kompjuterskog ekrana i biografiji Stipe Mesića koju upravo piše.

Nisi baš bio oduševljen idejom intervjua. Zašto?
Pa zato što mi to nikako ne leži, što me stavlja u neugodnu poziciju da otkrivam nešto o sebi, da budem iskren ili da lažem, svejedno. Ne volim da se o meni puno zna, a u intervjuu – kakav god bio – ipak se moraš donekle otkriti. Ne volim se otkrivati. Dao sam nekoliko intervjua u životu, i to uglavnom nekim novinama u Bosni: govorio sam o pisanju, o Bosni i o Feralu. Nekako mi se čini da su to jedine tri teme o kojima mogu nešto suvislo govoriti. Tebi sad odgovaram na ova pitanja samo zato što te znam i što mi je bilo neugodno da do kraja inzistiram na odbijanju.
Kažeš da novinari ne bi trebali davati intervjue. U kojem se trenutku novinar prestaje smatrati novinarom, a počinje doživljavati sebe kao književnika?
Ne znam kad bi novinar koji napiše knjigu trebao o sebi početi da misli kao o književniku. Valjda je to individualna stvar. Ja za sebe mislim da sam samo novinar i to mi je sasvim dovoljno.
Ti smatraš da je "Cirkus Columbia" više novinarski nego književni rad? Smatraš li se neskromnim ako kažeš da si napisao književno djelo? Ne nose novinarstvo i književnost različite statusne ili doživljajne vrijednosti pa da je potrebno ograđivati se "ja sam SAMO novinar". Zar bi novinar trebao biti na nižem mjestu ljestvice intelektualnih radnika?
Ne radi se o stupnjevanju intelektualne važnosti različitih profesija, niti me to zanima, niti je ovdje riječ o nekoj mojoj skromnosti. Riječ je samo o tome da se ja osjećam novinarom i da valjda imam pravo da se tako osjećam. Drugi ljudi o tome mogu misliti potpuno drukčije i nikome neću braniti da misli drukčije.
Mnogi su novinari proteklih godina pokušali zbiti svoje misli među korice knjiga. Koje je tvoje objašnjenje tog fenomena?
Pa ljudi valjda žele ostaviti nešto trajnije ili imaju potrebu reći nešto šire ili dublje od onoga što svakog dana ili svakog tjedna govore u novinama. U dosta slučajeva to je bio pun pogodak, ali znam i za puno čistih promašaja.
Možeš li imenovati autore, odnosno knjige na koje misliš?
Ne bih imenovao, ne osjećam se dovoljnmo kompetentnim da javno ocjenjujem kolege.

Zarađuje li književnik više od novinara?
Izuzev ove sad nagrade, nisam ništa zaradio od književnosti, a od novinarstva zarađujem svaki mjesec i od novinarstva u Feralu živim.
Na osnovi tvog iskustva, je li te više strah, odnosno posjeduješ li veći oprez pri pisanju književnog djela, budući da je to ipak trajni dokument, dok novine umiru isti dan?
Naravno da pisanje knjige zahtijeva veću količinu koncentracije i veću količinu poštovanja prema samom činu pisanja, no ja se trudim da ni u Feralu ne pišem olako. Još uvijek, naime, vjerujem da je pisanje jako ozbiljna stvar i svaki put kad se preda mnom ukaže prazan kompjuterski ekran osjećam vazda istu tremu i svojevrstan strah. Valjda zbog toga tako sporo i teško pišem.
"Cirkus Columbia" svojevrsni je nastavak tvojeg bavljenja mafijom, odnosno ratom, u novinarskom smislu. Zašto si osjetio potrebu izraziti se kroz knjigu i kako je ona uopće nastala?
"Cirkus" je, u najvažnijim crtama, nastao tokom nekih petnaestak dana ljetovanja na otoku Ižu. Kasnije se ta zamisao s Iža mjesecima razrađivala i pretvarala u roman. Napisao sam taj roman zato što sam imao potrebu nekome ispričati svoju priču, pošto sam mislio da u toj mojoj priči ima zrno neke univerzalnosti. Nisam pisao da bih dobio nagrade ili da bih davao intervjue, nego zato što nisam mogao suspregnuti unutrašnji poriv da nešto o nečemu kažem.
Tvoja knjiga, iako fikcija, reflektira "sinove rata" u Bosni. Možeš li je usporediti s onom Jasne Babić koja je pokušala dati okvir hrvatskom mafijaškom miljeu?
Teško mi je uspoređivati te dvije knjige iz prostog razloga što je Jasnina knjiga utemeljena na faktima i dokumentima, te na iskazima stvarnih ljudi, dok je "Cirkus Columbia" plod fikcije i mašte. Jedina dodirna točka tih dviju knjiga mogao bi biti prezir prema besmislenom i bijednom patriotizmu.
Na predstavljanju njezine knjige zamjerio si joj nespominjanje Hrvoja Petrača. Misliš li da su se novinari proteklih godina sprijateljili s mafijaškim krugovima i jesi li to učinio i ti?
Sasvim je nebitno s kim novinar pije kavu, večera, vodi ljubav ili razmjenjuje najintimnije misli. Jedino što je u vezi s novinarstvom relevantno jest – tekst. Sve drugo nikome ne bi trebalo biti bitno, niti bi se trebalo ikoga ticati. O tekstovima uvijek možemo razgovarati i ne slagati se, a ne znam zašto bi sve ono drugo ikome bilo zanimljivo.
Jasna je decidirano odbila tvoj prijedlog da piše nastavak svoje knjige, smatrajući da mafija nikad više neće imati toliku moć u Hrvatskoj. Imaš li ti u planu možda napisati nova poglavlja te priče?
Nemam u planu pisati nastavak Jasnine knjige. Sad se bavim istraživanjem i pisanjem biografije Stipe Mesića i ni o čemu drugom ne razmišljam.
U kojoj si fazi tog projekta? Nakon Profilove afere s biografijom koju je za njih pisao Milan Puljiz, i to, nota bene, korijenskim pravopisom, kakva će točno biti tvoja knjiga, kako je koncipiraš?
Skoro godinu dana radim na Mesićevoj biografiji, knjiga bi trebala biti gotova 1. listopada. Riječ je o neautoriziranoj istraživačkoj biografiji Stipe Mesića koju je od mene naručio V.B.Z. U odnosu na spomenutu Puljizovu knjigu, moja će biti potpuno drukčija. Koncipirana je kao novinarski tekst, samo na petsto kartica.

Dira li te imalo činjenica da su mediji, koji su smatrali da su za "Mešu Selimovića" favoriti Miljenko Jergović ili Andrej Nikolaidis, nakon proglašenja intervjuirali upravo njih?
Nimalo me to ne smeta, jer su i jedan i drugi neosporno veće književne face od mene.
Doživljavaš li ti sam sebe kao autsajdera?
Autsajderska mi pozicija savršeno odgovara, jer mi ostavlja veći prostor slobode. Dat ću sve od sebe da trajno ostanem autsajder. Margina je moje idealno stanište.
Na što ćeš potrošiti nagradu od 2500 Eura?
Kupit ću neke knjige, častit ću ekipu, jest ću po nekim restoranima koje volim... Potrošit ću novac, dakle, na ono na što ga i inače trošim.
Udruga branitelja "Podravke" raspisala je po peti put nagradu za najbolji roman iz Domovinskog rata. Misliš li prijaviti svoj roman ili smatraš da braniteljske udruge nikad neće priznati da se Domovinski rat bio i na teritoriju tuđe domovine, a kamoli nagraditi roman u kojem su upravo Hrvati većinska neman?
Ne pada mi na pamet da se prijavljujem na bilo kakve natječaje, a većinu postojećih ovdašnjih nagrada – iz higijenskih razloga – ne bih ni primio.