Tu ste: Home // Kazalište // Kritika // Divna divna divna katastrofa: O pričanju priča

Divna divna divna katastrofa: O pričanju priča

Skupina autorica: „Divna divna divna katastrofa“
Osvrt na izvedbe 10. i 11. studenoga 2011. u Zagrebačkom plesnom centru

Ako niste na vrhu piramide, ako NE PRODAJETE priče, nije lako doći do toga da ih se usudite ispričati, tvrde Selma, Deana, Nataša, Roberta i Nerina, autorice „Divne divne divne katastrofe“. Usuditi se ispričati priču stoga nas, htjeli-ne htjeli, stavlja na svojevrstan vrh piramide. Kakav pogled otamo puca, procjenjuju u duplom osvrtu Ivana Slunjski i Ivan Kralj

Ocjena: 1 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 5

Dekorzetirane priče (piše Ivan Kralj)

U jednom inozemnom dokumentarcu o tabuima tijela prošlog sam tjedna slušao o slučaju Cathie Jung, vlasnice najmanjeg struka na svijetu. Ponosna nositeljica viktorijanske odjeće i korzeta utegnula je struk na svega 38 centimetara! Žena starija od sedam desetljeća korzete nosi 24 sata na dan; takav izgled zahtijeva osebujnu disciplinu! Na drugoj strani, utegnutost je vjerojatno postala jedini način na koji i dalje može stajati uspravno. Iako tjelesnu figuru pješčanoga sata možemo tumačiti i oblikom borbe protiv biološkog sata, u želji da istaknemo nepostojeće tjelesne oblike koje povezujemo s elegancijom, poznavatelji slučaja Cathie Jung, ali i cijele povijesti korzeta, drže da ti odjevni predmeti nisu ni osloboditeljski, ni krotiteljski. Zanimljivo je, međutim, da se termin raspuštenice (loose woman) iskovao navodno upravo na primjeru onih žena koje nisu željele slijediti modu i kanone viktorijanskih vremena, žena koje su hodale „raspuštenih“ strukova. Dakle, društvo je posve sigurno – stimgatiziralo, čak i kad običaje teško možemo kategorizirati.

Evocirao sam taj dokumentarac nakon gledanja „Divne divne divne katastrofe“ autorica i izvođačica Selme Banich, Deane Gobac, Nataše Govedić, Roberte Milevoj i Ive Nerine Sibile. Praizvedena u Zagrebačkom plesnom centru, simboličkom mjestu jednako neupitne utegnutosti, predstava „Divna katastrofa“ pokušava, prema vlastitom iskazu na programskom letku, odgovoriti na različita pitanja iz sfere pričanja priča, ili kreacije same, ako hoćete. Kako ispričati priču? Što iz priče podijeliti s drugima? Tko drži niti pripovijedanja, a tko ih raspušta? Zašto priče koje nas živciraju želimo pričati iznova, ne bismo li ih, u procesu pričanja, i izmijenili? Ima li svaka priča svoju katastrofu?

Večer bez muškaraca

Pet nositeljica plesne izvedbe (koje su se takvima legitimirale što kroz plesnu praksu, što kroz pisanje o toj praksi) otvaraju predstavu na sceni koja je lišena klasične konfiguracije javnog nastupa. ZPC-ovo gledalište uvučeno u svoje spremište, dva reda običnih bijelih stolaca postavljena u slovo „L“, rasvjetna tijela koja kroz izvedbu ne mijenjaju svoj intenzitet ili raspodjelu, te izvođačice koje se naizgled besciljno kreću prostorom, dok publika zauzima svoja mjesta. Prostor nam se čini probom, nekim otvorenim pokušajem da se priča uhvati za rep. Razglas puni naše uši bukom. Možda buka ulice, možda buka svakodnevice, možda buka turskoga stadiona na kojem, istodobno, Bilićev nogometni tim zabija tri odlučujuća gola. Pet je žena na sceni. Muškaraca nema ni u sjeni pozornice, za režijskim pultom. Kad se publika smjesti, izvođačica je ta koja gasi buku pritiskom gumba. Naglo. Bez uljepšavanja i elegancije dizajnera zvuka. Ovo se doista čini kao proba predstave kojoj ćemo jednom svjedočiti. Predstave o čemu?

Dok praktičarke plesa različitim dijagonalama ispisuju prostor, Nataša Govedić, teatrologinja i kritičarka, omeđuje ga bočnim kretanjem. Dvije međe čini publika, dvije crni prazni zidovi. Zjapeći svemir koji bi rado ispisao ili bar okućio i dokučio sadržaj. U jednom trenutku Govedić zasukuje rukave, te trljajući dlan o dlan, zagrijavajući ih u maniri sportskih masera, priklanja ruke crnim zidovima, pokušavajući ih opustiti dodirom. Crni zidovi usporedivi sa strahotom bijelog papira koji željno ičekuje prvu rečenicu. Nešto kasnije, iz njedara vadi bijelu kredu i ispisuje jedno veliko „Ništa“. Iva Nerina Sibila, plesna izvođačica i koreografkinja koja proteklih godina svoje bavljenje plesom također dominantno usmjeruje u domenu pisanja, svoj scenski udio otvara plesnom minijaturom svojih ruku. Prsti koji se istežu i grče, dlanovi koji pomažu tumačiti onda kad nam jezik zakaže.

Upravo Nerinine i Natašine dionice emitiraju znatniju količinu scenske nelagode. Čini se da nam katastrofe otvorenije prijete kad hrabro preispitujemo vlastite kompetencije. Ono što je u „Divnoj katastrofi“ divno jest da taj upitno naravan osmijeh ili „ležerna“ šetnja bivaju razgrađeni u susretu s plesačicama kojima je izvedbeni prostor mjesto svakodnevnog eksperimenta. Njihovi sudari i susreti razbijaju napetost, škakljaju uglove usana, čine njihove cirkularne šetnje ili trkove prirodnijima, humanijima, dječje zaigranima. Kad pet izvođačica polagano korača unatrag, upravo nezgrapnost ili nesavršenost linije koja se trudi biti pravocrtna – čini katastrofu lijepom.

Eksplozivni scenski roj

Pravo pitanje o susretu s nepoznatim vjerojatno jest ono o našoj spremnosti da se predamo neprovjerenom iskustvu. Solo Selme Banich u kojem ispušta bijelu maramicu svaki put s druge visine, a potom je u trku bezuspješno pokušava podići s poda, daje nam naslutiti da predaja nije uvijek najlakši izbor. Sve će se izvođačice uplesti u taj cirkularni plesni trk, u kojem će se poput domino-kocaka nevidljivo odbijati jedna o drugu, pokušavajući od priče učiniti neprekinuti tok. Izvanredno nadahnuta Deana Gobac pokušat će to kroz opetovano plesno tumačenje priče uz Korsakovljev „Bumbarov let“; njezina zrakom ispunjena usta, lepršava kosa i pomahnitala žuto-crna karirana suknja postaju eskplozivni scenski roj, toliko snažan da ga ni izvikivane instrukcije suizvođačica ne mogu bolje pojasniti. I Deanine životne priče iz scenskih ili bolničkih situacija pravo su malo slavlje apsurda u kojem se pokušava zauzdati kontrola nad situacijama na koje ne možemo utjecati.

Čak i taj naš vrlo ljudski pokušaj da svemir prilagodimo vlastitim željama, autorice u predstavi ostavljaju neispisanim. Dio predstave u kojem iznose vlastite želje nije dio scenarija, prepušten je improvizaciji izvedbene večeri, pa je ujedno i maksimalno oslobođen pitanja kontrole koja usmjeruje našu društvenu prisutnost. Moguće je stoga izgovoriti „Želim da ovo zatvorsko dvorište postane otvoreno“, s jasnom referencijom na politiku Zagrebačkoga plesnog centra u kojem se predstava izvodi (priznavši istodobno i vlastitu nemoć – jer želje se po pravilima postavljene igre NE ispunjavaju), ili pak zavapiti za našim preminulima i sjećanjima na njih.

„Divna divna divna katastrofa“ svoj emotivni tobogan upriličuje u solu Nataše Govedić, ugledne kritičarke koju je na kazališnim premijerama gotovo nemoguće vidjeti raspuštene kose, a koja u predstavi sjeda na stolac, vadi kopče iz kose, i u nevidljivom bubnjarskom vrtlogu izlazi iz konvencija društvene kontrole, guleći maske na koje smo navikli. Raspuštena i „dekorzetirana“, gotovo dječje iskrena, potom ustaje, mirno gledajući pred sebe, pomalo pognutih leđa, dok njezine oči nezaustavljivo ridaju. I sami dijelimo nelagodu dok gledamo u lice koje se bori s kontrolom plača koji običavamo skrivati od drugih, svakako od publike koja nije nužno naš najintimniji krug. „Divna katastrofa“ u tom smislu jest predstava koja akceptira iskoke iz društvenih scenarija „dobre prakse“, koja opravdava uvijek nove početke i dijapazon izbora. Izbori u kojima biramo nastavak priče uvijek pozicioniraju teška pitanja dvojbi, kakva ne zaobilaze ni najveće povijesne osvajače poput Aleksandra Makedonskog. „Divna katastrofa“ pritom posebno snažno ustoličuje žensku izvedbu i autorstvo, otvarajući setove interpretacija i izbora i pred same gledatelje. Mogućnost da dopušteno griješimo ne nudi nam se svakodnevno u tom svijetu javnih pravila, stisnutih korzeta i dominacije obrazaca.

*

Neuvjerljivost kao okidač (piše Ivana Slunjski)

Gledano u cjelini, „Divna divna divna katastrofa“ nedorečena je predstava. Neispričana i neiskaziva. Predstava čiji se narativni razvoj dokida i uvijek vraća na početak, svaki se put iznova objašnjavajući iz perspektiva pet autorica i izvođačica, scenski neuvjerljivih Nataše Govedić i Ive Nerine Sibile, elokventne i izvedbeno dosljedne Deane Gobac, introvertirane Selme Banich, neuhvatljive Roberte Milevoj. „Divna divna divna katastrofa“ ne nudi odgovore na pladnju, ni sadržajno ni izabranim oblikom prikazbe. Gledatelja naviknuta na logičan slijed scenskoga zbivanja, protočnost sadržaja ili lako shvatljivu dramaturšku razložnost iznesena građa zamara. Predstava je velikim dijelom pokušaj bilježenja otvorena procesa, vježbanja usredotočivanja na drugoga, bliskoga a istodobno dalekog. Strpljivi promatrač u njoj svakako nalazi osobne mentalne okidače.

Scenska neuvjerljivost Govedić i Sibile tijekom dvije trećine predstave nasuprot uvjerljivosti i postojanosti priče Deane Gobac jedan je od takvih otponaca. Zašto ustraju na iskušavanju scene kao prirodnoga stanja, na jednostavnosti bivanja na sceni, kad je njihova opuštenost evidentno usiljena, afektivna? Tijekom izvedbe ispisujući kredom rečenicu „Ništa se ne podrazumijeva.“, Govedić remeti pretpostavljeni odnos snaga. Koliko je prirodnost prirodna, a uvjerljivost iskaza glumljena? Koliko u svakoj priči ima istine, a koliko je istina rezultat naše potrebe da se dopadnemo drugomu? Nije li glumljenje prirodnosti samo jedna između uloga u svakodnevnome izvođenju sebe samih? Ako u identificiranju pristajemo na prebacivanje iz uloge u ulogu, kako doprijeti do naše esencije? Kako objasniti sebe, a da to ne bude još jedna puka priča?

Neispričano – neizrezivo – neotplesivo

Nije važno što se priča, nego ono što se ne priča. Poslužim li se lakanovskom teorijom, Realno je nedokučivo. Realno izmiče svakoj simbolizaciji, a time i jezičnom označivanju. Gobac priča o učestalom Jagodinu kolabiranju tijekom izvođenja baleta, kako ju izvlače i kako nastavljaju „Giselle“ s rupom, kako plesači i publika pristaju na laž da je sve u redu, kako su Jagodu umirovili. A što pritom ne priča o sebi? Osebujnom izvedbom „Bumbarova leta“ interpretirajući Sibilinu neizrecivu priču, Gobac ponovno prede tuđu priču, promašujući objekt Sibiline žudnje. Sibilinim riječima, „žudnja se okreće protiv svih koji žude“. Njezino je pitanje bi li se priča svih priča mogla ispričati kad bi sve priče svijeta bile sakupljene u jednu. Nedokučiva enigma postojanja. Što god želimo protumačiti, uhvaćeni smo u beskonačnu mrežu označitelja. Ni jedan element simboličkoga nema vrijednost po sebi. Jezikom nastojimo artikulirati svoje žudnje i razlučiti žudnje drugih. Jezično ih oblikujemo oko onoga što jezik ne može doseći. Središte je žudnje šuplje, balansiranjem između označitelja nadomještamo prazninu, ali njezin objekt ne dosežemo jer je označen nedostatkom, on realno ne postoji.

Zašto uopće nekomu pokušati tumačiti sebe? Čovjek nije samotno biće. Društveni su odnosi regulirani procesom simbolične, jezične razmjene, simboličko ispisuje granice ljudskoga iskustva. Jezikom se potvrđujemo kao misleni subjekt, želimo da nas se shvati, da nas se voli, žudimo za žudnjom drugoga, da drugi za nama žudi. Subjekt je učinak jezika. Međutim, upravo zato što je središte žudnje prazno, subjekt postaje ništa. „Ništa“ iz rečenice Nataše Govedić, koje je dugo čamilo u praznini zida prije negoli je dobilo dopunu „se ne podrazumijeva“.

Nedohvatljivost boli

Pokus s maramicom, koju Banich s različitih visina ispušta, očekivano dokazuje njezino prizemljenje, neovisno o tome s koje je visine bacili. Njezina putanja neizbježno skončava, njezin je pad definitivan, a konačnost ne obećava. Izlaza nema, imamo samo ovo sada, dani prostor konkretnoga tijela, tijela koje proizvodi misao i emociju. Prostor neigrivoga, stvarni prostor koji se scenskim bivanjem umjesto koreografskoga, režijskog ili dramaturškog podvrgavanja pretvara u pozitivan djelokrug nepredvidljivosti, interakcija, preklapanja, bliskosti proizišle iz neumitnosti životnoga ishoda, bliskosti zbog svijesti o vlastitoj neiskazivosti. Vratimo se pitanju što Gobac ne priča o sebi. Preko Jagodine sudbine Deana Gobac pokušava nam približiti svoju traumu. Mogu li riječi njezinu traumu nama učiniti prisnom? Možemo li podijeliti njezinu traumu unatoč svoj potencijalnoj empatiji? Kako opisati trenutak na operacijskom stolu prije zamračenja svijesti? Zašto je bol kao najviši stupanj svjesnosti neispričljiva? Trauma je raspuklina u subjektu, ispad Realnoga u simboličko, riječi nastoje pokrpati procjep, ali je ono riječima neuhvatljivo, umno nespoznatljivo. Iz toga nedostupnog mjesta izbija potreba da ga artikuliramo, ali je nedohvatno jer izmiče simbolizaciji. Pražnjenje svijesti situacijama koje su izvan naše kontrole, kao što su jezične omaške, vrištanje, stenjanje ili bacanje u publiku Roberte Milevoj, njezino mahnito ponavljanje riječi pjesama s auditivnoga gadgeta, a da pritom uopće ne pokušava razaznati smisao izgovorenih riječi, histeričan smijeh Nataše Govedić u pokušaju utjelovljenja filozofije Meredith Monk ili Sibilino grebanje kože noktima nakratko nas približavaju Realnom. No, unatoč buntu protiv simboličkoga, cjeloviti uvid i dalje izmiče. Stati na scenu s različitim zaleđima i različitom izvođačkom pripravnošću da bi se publici približilo duboko, ali neiskazivo stanje ili emocija, izuzetno je hrabro.



2 komentara na " Divna divna divna katastrofa: O pričanju priča "

  1. tanja kaže:

    zanimljivo… mnogo je uvjerljivija prva recenzija jer se trudi pridati legitimitet svome tumacenju bez citiranja iz prirucnika za lakanovske pocetnike. je li trebalo ispuniti karticnu normu ili autorica druge recenzije misli da je ponavljanjem opcih mjesta kulturne teorije uspjela prikriti cinjenicu da je ipak dala znacenje predstave…?

    Vruća debata. Što vi mislite? Thumb up 3 Thumb down 7

  2. tvrtko kaže:

    a tanja je tko? doktorica filozofije, moš mislit

    Vruća debata. Što vi mislite? Thumb up 3 Thumb down 7

Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.