Tu ste: Home // Kazalište // Kritika // Diplomac: Slabašno i konfekcijski

Diplomac: Slabašno i konfekcijski

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: „Diplomac“
Osvrt na izvedbu 23. veljače 2013. u Komediji

Ocjena: 1 vote, average: 2.00 out of 51 vote, average: 2.00 out of 51 vote, average: 2.00 out of 51 vote, average: 2.00 out of 51 vote, average: 2.00 out of 5

S odmakom od pedesetak godina nagrađivani „DiplomacMikea Nicholsa, nastao prema romanu Charlesa Webba, nezaobilazno je opće mjesto popularne kulture. Sad već širom poznata priča o Benjaminu Braddocku, otuđenome i dezorijentiranom mladiću koji uskačući u vezu s dvostruko starijom obiteljskom prijateljicom, gospođom Robinson, a potom zavodeći njezinu kćer Elaine, prosvjeduje protiv ustajalih navika više srednje građanske klase, postala je simbolom intelektualnoga otpora s kraja 1960-tih. Seksualno nepoćudan odnos okvir je šire društvene slike koja seže mnogo dalje od međugeneracijskoga sraza, nesnošljivosti prema konformističkoj lagodnosti i životu prema regulama.

Emancipacija od poslušnosti, barem ona načelna, utjelovljuje ideju o borbi protiv represivna sustava koja se rasplamsala u prijelomnoj 1968. No sve što je tinjalo u pozadini „Diplomca“ intrigirajući više od zapleta, u trodimenzionalnoj inačici Terryja Johnsona iz 2000., slabijoj od filmske adaptacije Caldera Willinghama i Bucka Henryja, svedeno je na nekolicinu usputnih replika. Obećana zemlja Amerika razobličuje se u očevu komentaru sinovih putešestvija za njegova devetodnevnog izbivanja iz doma. Začudo, pretjerano ironiziranje Ivice Zadre u interpretaciji rečenica „Jesi li razgovarao s Indijancima? Znaju engleski? Pederi su mu nudili prijevoz?“ u publici izaziva opće oduševljenje, kao da gledatelji mogu s lakoćom odahnuti što je to daleko iza njih, pa još u tome i tražiti izvor poruge malograđanštini. Istina, rasna segregacija u SAD-u zakonski je ukinuta (tek) 1954., iako je Pokret za građansku ravnopravnost u jeku još do kraja 1960-tih, a homoseksualnost (tek) od 1973. više nije na listi mentalnih bolesti.

Ista ta kaptolska publika ne vidi ništa sporno i ništa slično u izjavama plasiranima u medijima o „crnim azilantima“ koji „tumaraju bez cilja i gledaju naše cure“ ili u seksističkim i homofobnim ispadima sveučilišnih profesora, eklatantnome primjeru Ivana Poljakovića koji razlikuje „militantne homoseksualce“ (neizlječive i opasne) i „diskretne homoseksualce“ (potencijalno izlječive). Publika je to koja kazalište doživljava isključivo kao zabavište, koja u kazalište bježi od problema, hraneći upravo malograđansku naviku prepuštanja neopterećujućim temama i uljuljkujući se u iluziju da će sve biti dobro ako bude slijedila konvencionalne obrasce.

Režija u okovima licence

Kazalištu Komedija svakako ne bi trebalo biti uzorom graditi imidž na licencijama komercijalnih komada, preuzimajući s proizvodom i redateljska ograničenja i njegove upitne vrijednosti. Upišemo li u tražilicu na youtubeu naziv predstave, lako se uvjeriti da su i inačica kazališta Carpenter Square iz Oklahome i novozelandske Kazališne skupine Auckland i zagrebačka gotovo u tančine iste, Ivan Magud kao Benjamin Braddock čak podjednako demonstrira poteškoće s otkopčavanjem remena na hlačama, a Davor Svedružić kao gospodin Robinson podjednako mahnito lamata sjekirom u crkvi. Oscilacije su primjetne jedino u scenografiji, kostimima, razini glume i djelomično u pristupu izgradnji likova. Preuzimanjem gotovih rješenja dovodi se u pitanje koja je svrha režije?

Prizori su čisti, povezani, predstava protječe bez urušavanja, dinamika je izbalansirana. Ali vjeruje li doista redateljica Aida Bukvić u gotove, nametnute vrijednosti koje scenski zastupa? I koliko se uopće redateljskim ili dramaturškim intervencijama (dramaturgija Zinka Kiseljak) mogu naglasiti ili suspregnuti pojedina mjesta unutar licencirane kazališne konfekcije? Nije li paradoksalno u komadu koji na deklarativnoj razini zagovara pravo na individualno ostvarenje, i na ravni pojedinačnih sudbina i na ravni sustava, ostati prikraćen za vlastiti autorski koncept?

Za neizazovnu Johnsonovu adaptaciju simptomatsko je ustrajavanje na odnosu dvostruko starije žene i mlađahnoga, neiskusnog muškarca koji je i danas, unatoč silnim revolucijama i seksualnim emancipacijama, u konzervativnome društvu, kakvo je i hrvatsko, manje-više sablažnjavajući. Ništa ne bi bilo bolje ni da je muškarac dvostruko stariji od žene. Žena je u objema okolnostima obilježena, prvi put kao dokona metresa, drugi put kao udavača iliti sponzoruša. Muškarac je taj koji dobiva, u prvome slučaju iskustvo, u drugome ures.

Slučajnost ili ne, Sanja Marin i Ana Kraljević, gospođa Robinson i njezina kći Elaine, ujedno su i glumački izvukle najbolje iz zadanih likova. Sanja Marin odmjereno je predočila ženu zatočenu u ispraznosti i sklonu alkoholu kao učinkovitom sredstvu otupljivanja, istodobno i šarmantnu zavodnicu koju seks s mladićem vraća iz letargije. Ana Kraljević gradi lik dobre i poslušne curice, odrastajući u majčinoj sjeni i emotivno zakinuta. Pomirenje majke i kćeri u zanosu alkoholnih isparina nakon što se razotkrije majčina veza s Benjaminom najuspjeliji je prizor predstave, već donekle i zbog stišavanja predstave na melodramatski ton.

Glumački stereotipi i karikature

Definiranje uloge s obzirom na Benjaminov lik Ani Kraljević izmiče, iako je u tome odnosu ključni problem što Magud umjesto mladića na pragu zrelosti cijelo vrijeme glumi razmaženoga pubertetliju koji se kronično ne snalazi među ženama. Dok je Sanji Marin svejedno hoće li zavesti petnaestogodišnjaka ili diplomca, Kraljević nedostaje uporište za koje bi se uhvatila. Treći ženski lik također je stereotipno zarobljen. Benjaminovu mamu, gospođu Braddock, Vanja Ćirić donosi kao izobličenu, vrišteću karikaturu, pretjerano popustljivu prema sinu, okrenutu kući i suprugu, s logoreičnim dodijavanjima i svaljivanjem krivnje na sebe za sve što pođe po zlu. I epizodna uloga Morane Paškiević kao barske striptizete uobličena je stereotipno. Nasuprot ženskim ulogama, Svedružić i Zadro, gospoda Robinson i Braddock, prenaglašeni su u patroniziranju, bez poniranja u slojevitost likova, zakočeni u karikiranosti.

Možda će netko reći da je scensko preuveličavanje korak prema suočavanju sa stvarnim situacijama. Ako se svjesno išlo na kakvu travestiju, ostala je u zraku. Niti se može cijela predstava prevesti u taj kod, niti to podržava scenografski ili kostimografski okvir. Štoviše, ugođaj scene (Ivo Knezović) i kostimi Mirjane Zagorec odražavaju nostalgiju za minulim vremenima. Konformizam nije načet, pretjerani likovi smiješni su ne zato što su daleko od nas, nego zato što se u njima prepoznajemo.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.