Predstava ukrajinskog redatelja Andriya Zholdaka "Jedan dan u životu Ivana Denisoviča" jedna je od avangardnijih ponuda ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta. Festival koji se otvorio reinterpretaciji klasika ugostio je ukrajinsko Državno dramsko kazalište Taras Ševčenko koje predstavu gradi (bolje reći razgrađuje) u sistemu novokazališnih odrednica, onih koje progresivni Zagreb s eurokazovskim iskustvom već prilično suptilno osjeća i kao takve pljeskom nagrađuje.

Zholdak Solženjicinov roman uzima kao polazišno mjesto logoraških vizija, on se od doslovnog preslikavanja priče udaljuje snažnim zamahom i pritom živopisno iscrtava metaforiku gulaga i sovjetskog tvorničkog mentaliteta uopće. Uniformnost likova i masovnost scena vješto su korišteni gradivni elementi deindividualizirane institucije, one koja funkcionira kao veterinarsko-higijenski servis ili zavod za rehabilitaciju neposlušnih.

Gledatelji ulaze u zamračeni Boćarski dom ispunjen lavežom pasa i likovima bolničke kostimografije. Djelatnici "saniteta" u hodnicima drže njemačke ovčare koji se propinju, želeći se istrgnuti s uzica. Publika prolazi kroz iste te hodnike osvijetljene tek žustrim pokretima baterija čuvara, adoptirajući minimalni dio anskioznosti koja će joj pomoći za doživljavanje ljudsko-zoološkog vrta kojem će svjedočiti u glavnoj dvorani.

Predstava je svojevrsni konglomerat bučnih sekvenci; buka je katkad unisona, katkad kakofonična, baš poput formacija zatočenog mnoštva koje jasno poznaje podjele na osnovi kategorija muško-žensko ili žrtva-agresor. Ljudi-zečevi ili pak mladić majmunskih gesta, privezan vratom za lanac, niža su kasta od sterilizacijom motiviranih nadglednika koji čak nose i zaštitne maske na licima. Pod je prekriven piljevinom kao klasično poprište cirkusa ili životinjskog kaveza, a rekvizitarij se sastoji od čistih elemenata kao što su drvo ili lim.

U sovjetski tematiziranoj predstavi moguće je iznalaziti i, doduše naopako izvrnute, kršćanske motive. "Alelujna" šaka u uho glamurozne operne dive snažna je interpretacija scenskog negativa, dugački stol iz završnih scena budi asocijacije apostolske posljednje večere, a zečevi i jaja dio su uskrsne personifikacije života. Kavez je mjesto sušte potlačenosti i nimalo božanskih izrabljivanja, miješaju se mukotrpni rad i seksualno iskorištavanje, muškarci i žene imaju različit tretman još od najmanjih nogu. U tom smislu, prilično je važno spomenuti vrlo karakterističan i talentiran glumački doprinos malog dječarca koji, za razliku od malog crnca iz Bondyjeve predstave, suvereno vlada scenskim događanjem i karakterizacijom svoga katkad hiperaktivnog, ali vrlo jasnog i usredotočenog lika.

Zholdakovo korištenje djeteta, razgolićenog do gole guze i zečjih ušiju, razbijanje dvije tisuće sirovih jaja, baš kao i zadirkivanje životinja kako bi ih se natjeralo na lavež, elementi su koji bi u nekom davnijem razdoblju nosili važne etičke dileme. U "Jednom danu..." oni funkcioniraju kao dio kontrolirane inscenacije logoraške svakodnevice koja je po definiciji izrabljujuća. Solženjicinova kritika staljinizma ovom predstavom postaje kritika robovlasništva i autoritarnih režima uopće.