Tu ste: Home // Glazba // Kazalište // Davorka Horvat: Do plesa nikad nisam bila autor

Davorka Horvat: Do plesa nikad nisam bila autor

Dada Horvat, Ivana Pavlović i Bruno Isaković u predstavi "Do kosti"- photo by Jasenko RasolDavorka Horvat, glazbenica, sopranistica, slobodna umjetnica, rado prihvaća izazove i izvan osnovnoga djelokruga sudjeluje u raznovrsnim istraživanjima pa ju na sceni sve češće zatječemo kao kompletnog izvođača. Uz dječje predstave („Kako je deva dobila grbu“, „I drvo je bilo sretno“ i dr.), interdisciplinarna scenska događanja („Maleš, Maleš“) nisu joj strane ni plesne predstave. Nakon „Tehnike“ i „Metea“ suradnju s koreografkinjom Irmom Omerzo nastavlja u novoj, slojevitoj predstavi „Do kosti“ iznimna scenskog ugođaja, premijerno izvedenoj 2. svibnja 2013.

 

Davorka HorvatKako to da ste kao akademski školovana sopranistica zalutali u suvremenoplesne predstave?

Interes za ples pojavio se tijekom procesa rada s Irmom. Ovo je treća predstava koju radim s njom, a povezale smo se posve slučajno. Za predstavu „Tehnika“ tražila je nekog pjevača koji je klasično obrazovan da u predstavi govori o vokalnoj tehnici. Pitala je Jasnu Čižmek Tarbuk, koreografkinju koja je s nama na Akademiji radila scenski pokret, a u glazbenu je scenu upućena i preko supruga dirigenta Mladena Tarbuka, može li joj koga preporučiti. Sjetila se mene i tako je krenula prva predstava, pa druga i sad treća.

Koliko se razlikuje priprema za neku pjevačku rolu od pjevačkoga angažmana u plesnoj predstavi?

Razlika je ogromna. Kao pjevačica u operi ili u bilo kakvom drugom mainstreamskom projektu već na početku imam napisanu partituru i isključivo sam glazbeni izvođač. Kao pjevačica izvršavam tuđe zadatke i sve mi je unaprijed zadano. Naravno da unutar partiture postoji određeni prostor za izvedbu i osobni doprinos, ali ako naiđete na dirigenta koji vam kaže kako da nešto izvodite, a najčešće je to tako, prostor intervencije vrlo je mali. Ovdje sam kompletni izvođač i jedan od koautora. Krećemo od koncepta koji punimo iskustvom i idejama i svi autorski pridonosimo predstavi. Jako sam zahvalna Irmi na toj vrsti procesa. Pokušavamo naći zajedničku priču, usklađujemo ideje i misli i kako proces odmiče sve se bolje razumijemo. U samom školovanju i mainstreamu u kojem sam prije više djelovala, a i danas djelomično još djelujem, nikad nisam improvizirala, nikad nisam nešto predlagala, osim unutar nekog vrlo uskoga glazbenog kruga. I nikad nisam bila autor. Ovdje se, bez obzira na to što Irma potpisuje svaku predstavu i što odlučuje što od zamisli ulazi u finalni produkt, osjećam kao autor, kao uostalom i svi uključeni u njezine predstave.

Zapravo želite reći da je u ozbiljnoj glazbi pjevač uglavnom medij, svojevrsni instrument?

Ako je pjevač dobar, onda da. Uvijek je to tako u mainstreamu, i u baletu, pa i u suvremenom plesu ako koreograf okupi izvođače preko kojih će prenijeti ideju. Meni je kompliment biti medij kroz koji skladatelj progovara. To znači da ste jako dobro napravili ono što je trebalo. Može se pritom dovesti u pitanje nečiji ego. A nije svejedno ni koga izvodite, je li posrijedi Bach, suvremena glazba, romantična itd. Ako pjevate Bacha, onda je bolje da je vas što manje, a Bacha što više. Ako pjevate romantiku ili ekspresionizam, onda je bolje da je vas što više.

Davorka Horvat u performansu "Jestiva ideja" na Danima suvremenog plesa u Varaždinu

Davorka Horvat u performansu “Jestiva ideja” na Danima suvremenog plesa u Varaždinu

Shock session

Imajući u vidu definiranost pjevačkih dionica u ozbiljnoj glazbi, kako ste se snašli u otvorenoj improvizaciji u performansu iz serije „Jestiva ideja“, projektu Improspekcija ostvarenom na Danima suvremenog plesa u Varaždinu?

Meni je to bio šok. Klasičari su u stvari veliki radnici. Od malih nogu imam definirane okvire, vrlo mi je jasno u kojem smjeru idem i kakvi su mi zadatci, a ako planiram neki produkt, dugo se za njega pripremam. A taj je performans bio svojevrsno džemanje (jam session). Našli smo se par dana prije, dogovorili što ćemo otprilike raditi, a onda što ispadne, ispadne. Veliki rizik, vrlo neobično, ali svakako dragocjeno iskustvo. Ne mogu reći da mi je bilo ugodno što se tiče sigurnosti u to što radim, ipak sam navikla malo utabati stazu kojom hodam, a to je bilo, metaforički rečeno, gacanje po blatu. S druge strane to je odlično jer pruža čovjeku osjećaj slobode, neku vrstu ležernosti. U redu je što god se dogodi, samo treba biti dovoljno spreman da se u svakome trenutku reagira. Ljudima koji češće prolaze kroz takve procese to je uobičajena stvar, no meni je bilo malo stresno. Sloboda je izvrsna, ali i stvara određenu odgovornost. Na kraju sve ipak ovisi o kontekstu. Prošle je godine Zrinka Šimičić Mihanović pozvala udaraljkaša Miru Manojlovića Mancea i mene da kao glazbenici sudjelujemo u jednoj plesnoj improvizaciji u Zagrebačkom plesnom centru i to je bilo vrlo opušteno. Što god nam je palo na pamet, to smo i realizirali. Klasičari nisu navikli na prostor slobode i kad im se tako nešto otvori, istodobno im je sjajno i pomalo zastrašujuće.

Rad s Irmom Omerzo ipak je, pretpostavljam, nešto drukčiji od ad hoc improvizacija?

Plesači su vrlo disciplinirani ljudi. Kad smo Irma i ja prvi put razgovarale, rekla sam joj da nisam fizički tip i da ne može od mene očekivati da ću se znojiti i nešto plesati. Na to je odgovorila da nema problema i pitala jesam li probala metodu Feldenkrais. Onda sam krenula na Feldenkraisa i dopao mi se, to ne uključuje osobiti napor. Postoje stereotipi o ljudima na temelju onoga čime se bave, glazbenici kao traže gdje je prvi kafić i puno se odmaraju, a plesači i kad su slobodni, vježbaju. No nije sve uvijek tako. Irma je donekle control freak u pozitivnom smislu i puno, puno radi. Sve je uvijek spremno, u organizaciji nikad ništa nije problem. Njezine se predstave dugo rade, najmanje mjesec-dva. U procesu dosta improviziramo, u improvizacije smo svi ravnopravno uključeni i to u sve izvedbene segmente, neovisno o tome radi li se o pokretu ili nečemu drugom. Naravno da se ne mogu kretati kao plesači, ali to ne znači da stojim na mjestu i da sam neka vrsta kulise. Prije bih rekla da imam glumačku ulogu. Irmin je rukopis prepoznatljiv i meni više izgleda kao antiples. Pokrete uglavnom izvuče iz izvođača, nikad nije riječ o virtuoznoj koreografiji. U svakom slučaju idem iz sebe i tražim pokret slijedeći vlastitu tjelesnu inteligenciju. Ja sam pjevačica koja u nekom trenutku može kretati se scenom, ali sam ipak pjevačica. U Irminim predstavama zanimljivo je što se stvar širi, u pojedinim trenutcima čak imamo problema s identitetom. No uvijek mi je jasno da sam pjevačica, glazbenica, ali činjenica da mogu zahvatiti i u druga područja obogaćuje me. Tijekom procesa na predstavi „Do kosti“ nisam previše glazbeno improvizirala, uglavnom sam imala konkretne teme koje su se uklopile u cjelinu. Tu i tamo interveniram perkusionistički.

Prizor iz predstave "Do kosti"

Prizor iz predstave “Do kosti”

Frilensanje za pivo i kino

Kako izgleda biti freelancer u ozbiljnoj glazbi u hrvatskim uvjetima?

Otkad sam diplomirala, radim kao freelancer. Debitirala sam u zagrebačkom HNK sa zahtjevnom ulogom Leonore u Verdijevu „Trubaduru“, potom sam radila sa Zagrebačkom filharmonijom, pa sa Simfonijskim orkestrom, pjevala sam sve, od opere do koncerata, klasičnu klasiku, romantiku, suvremenu glazbu, napravila sam u mainstreamu sve što se moglo. Otkako imam obitelj, užasan mi je stres pjevati u operi. To je kao i vrhunski sport, radite samo to i nemate vremena ni za koga i ni za što. I onda se razvijate samo u jednom smjeru, nema vrludanja. Ako ste znatiželjni i zanima vas više stvari, onda to ne ide jedno s drugim. Unatrag par godina radim više manjih projekata, s manje ljudi i s više slobode, najviše komorne koncerte i suvremenu glazbu. Surađujem s Cantusom, nastupam na Muzičkom biennalu, imam trio, Trio Solenza (Ivan Batoš s glasovirom, Bruno Philipp s klarinetom i ja s glasom), koncertiram s flautisticom Lidijom Ljubičić i gitaristicom Emom Stein, a bavim se i pedagogijom. Freelancer je teško biti neovisno o tome jeste li u ozbiljnoj glazbi, neozbiljnoj glazbi, bilo kojoj umjetničkoj disciplini ili kulturi uopće. To je konstantan stres čak i kad ste iznimno uspješni pa većina ljudi nastoji ubosti stalan posao. Ekonomski se apsolutno ne isplati; koliko god uspješni bili, više ćete zaraditi ako ste stalno zaposleni. Što se tiče stanja duha i zadovoljstva u životu, ne bih se mijenjala. Ima groznih perioda neizvjesnosti kad ne mogu predvidjeti što će se dalje dogoditi, ali trenutci mučnine i tišine potaknu vas da se aktivirate i sami nešto smišljate. Možda ne idete toliko uvis koliko biste išli da su vam osnovne stvari riješene jer se ovako uz izvođački dio morate za sve ostalo sami pobrinuti, što odnosi dosta energije. Mislim da sam baš tamo gdje moram biti. Dobro sam se udala, to otprilike znači da suprug zaradi za kruh i mlijeko, a ja za pivo i kino. I radim ono što mi je zanimljivo.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.