Jedan od najekscentričnijih umjetnika prošloga stoljeća, uvijenih brčića i još uvijenije mašte, stvarao je povijest nadrealizma. U Veneciju je stigla velika retrospektivna izložba Salvadora Dalija. Lebdeći šipci, pobješnjeli tigrovi, školjke i morski ježinci, kuhani grah i Isus Krist. Raznježeni lutalice po gradu na kanalima nisu nužno izvjestitelji o konkretnom. Uostalom, tok misli bio je virovit i u samoga Salvadora. Među mrave i slaninu, u talijanski grad na vodi na zaljubljivanje smo poslali našeg Marka.
Palazzo Grassi je palača. U Veneciji, na Canalu Grande. Salvador Dali je čovjek. Za neke štovatelje, poput mene, čak i genije. Učitelj, rekao bih. Za neke druge, primjerice za jednog bečkog dječaka, mog venecijanskog suputnika i druga, on je umjetnik. Slikar. Režiser. Dizajner. Ekscentrik. Izumitelj. Filozof. Bonvivant. Za sve tragače, kulturnjake, ordinarne turiste, slučajne prolaznike, Dali trenutno živi u Veneciji. U tom prelijepom velikom palacu svakodnevno prima posjete, ordinira (uz naknadicu od 10 Eura, bez ikakve mogućnosti reduciranih tarifa) sve do šeste ure popodne, kad njegova sekretarica zatvara prozorčić svoga šaltera. I tako sve do 16. siječnja.
Taj vrli gospodin u kombinaciji s gradom u kojem živi voda... Još pokoji faraon. Drveni oblaci; vuneni oblaci. Tragovi moje ljubavi. I pržina kotrljana vjetrom po Lidu...
Izložba je velika i sveobuhvatna Dalijeva retrospektiva koju je ovaj ugledni muzej priredio povodom stote godišnjice umjetnikova rođenja, odigranog 1904. u katalonijskom gradiću Figuerasu. Svoju impozantnost najavljuje već u atriju gdje me dočekuje veliki lebdeći šipak. Iz njegova tkiva iskače ribetina s razjapljenim ustima. Ždrijelom. Iz kojeg se izbacuje jedan pobješnjeli tigar. Pa iz utrobe ovoga skače još jedan. Suvremena instalacija inspirirana uljem na platnu iz četrdeset četvrte, 'San izazvan letom pčele oko šipkova ploda sekundu prije buđenja'. Impozantnost o kojoj vam govorim ipak prvenstveno izvire, navire i diže se, poput vode koja u ranim jutrima poplavljuje pjacu San Marco, ne iz kakvoće postava (s muzeološkog aspekta vrhunskog nivoa, što također pridonosi konačnoj aromi ove kulturne delicije), već iz samih djela. Iz monumentalnosti Dalijeva lika. Iz utjecaja Galine karizme i njezina šareno izvezenog kaputa. Iz platna koja govore. Vrište. Obuzimaju vas. Stotine njih pristiglih s raznih geografskih dužina i širina, poznatih muzejskih institucija i, što je posebno zanimljivo, iz privatnih zbirki.
Mnoštvo slika.
Veliki masturbator je tu. Doputovao je u Veneciju s kuferom punim dubine. Dubine koja mi je progovorila. O čovjeku - usamljenom pužu - kroz čije je meso Salvador gledao nebo svaki put kad se htio približiti čistoći. Madonna iz Port Lligata, u kojoj Dali svoju životnu družicu, muzu, ljubavnicu, majku, menadžericu, učiteljicu i pratiteljicu Galu Eluard, uzvisuje božanskim likom, gradi njezin ekstravagantni kult, ostajući pritom blizak svojim kršćanskim duhovnim putovima. Školjke i predivni skeleti morskih ježinaca. Mekana konstrukcija s kuhanim grahom. Mekani autoportret s prženom slaninom. Moćni Isus, raspeti Spasitelj, inspiriran ukazanjem Svetom Ivanu od Križa, španjolskom mistiku. Rafaelske glave, minijature u maniri renesanse, seksualni skakavci napaljenici, slonovi s krhkim, dugačkim-dugačkim nogama-hoduljama. Masa podupirača, i velikih i malih i srednjih, na koje se oslanjaju različite forme materijalne pojavnosti. Horde mrava, utjelovljenja vremena koje rastače materiju.
Akteri Milletova Angelusa (Jean François Millet, francuski slikar 19.st.; Dali se u svojim istraživanjima bavio i izučavanjem klasičnih majstora kao što su Velazquez, Zurbaran, Rafael, da Vinci, Vermeer, od kojih je preuzeo i nastavio tradiciju akademski vjernog prikaza i pojedine njemu zanimljive i značajne prizore koje je obrađivao, analizirao, rastakao na svojim djelima), seljanka i seljak koji kroz razne slike bojaju prirodu bliskosti muškarca i žene, narav čovjekove seksualnosti, njezine agresivne tonove implicirane ženskom dominacijom. Salvadorove seksualne fiksacije često izranjaju iz platna u obliku tužnih i mlitavih falusnih riba. Telefonske slušalice s jastozima. Poneki bizarni predmet. Rastopljeni satovi postojanog pamćenja. Plamteće grive žirafa. Venere s ladicama, onim izvučenim, onim zatvorenim. Luis Bunuel, režiser, studentski drug, istomišljenik i jedan od osnivača te glavnih aktera nadrealističkog pokreta. I Frederico García Lorca. Pjesnik i mučenik. S kojima je Dali u mladosti nježno prijateljevao. Žene koje ljube, oplakuju i čekaju svoje marinere. Lenjin koji se pretvara u tigra. Freud koji je svojom psihoanalizom znatno utjecao na Dalijevu umjetnost. Leda Atomica. Ma šarena neka ekipa... Čitav jedan svijet za sebe. Jedan zatvoreni nadrealistični krug.
Osim ulja i crteža srest ćete u Palazzu Grassi i pokoji hologram, fotografiju, Dalijevu prepisku s pariškim prijateljem Picassom, njegove knjige, nešto filmova. Među ostalim i Andaluzijskog psa, jednog od najznačajnijih nadrealističkih pasa kojeg je Dali snimio zajedno s Bunuelom 1929. godine. Naknon mog televizijskog susreta s njim još prije nicanja prvih dlačica i mutiranja glasa, te jedne zimske projekcije u zagrebačkoj Močvari, opet sam ga pogledao ovdje u Veneciji. Da osjetim koji je doživljaj gledati ga iz fotelje - usana Mae West - i, k tomu, s jednom izvjesnom rukom u mojoj ruci...
Dalijeve prestrašene i sanjive, queer, nadrealistične, paranoično-kritičke, mitologijske, gorljive i ikonografske, atomističko-mistične vizije života i svijeta i ovog su puta odškrinule neke od ladica moga bića. Napunile ih kljovama nosoroga i svetom vodom.
