Tu ste: Home // Književnost // Kritika // Dabogda te majka rodila: Zamorno, površno, predvidljivo

Dabogda te majka rodila: Zamorno, površno, predvidljivo

Vedrana Rudan: „Dabogda te majka rodila“
Izdavač: V.B.Z. i Večernji list, Zagreb, 2010.

Ocjena: 1 vote, average: 2.00 out of 51 vote, average: 2.00 out of 51 vote, average: 2.00 out of 51 vote, average: 2.00 out of 51 vote, average: 2.00 out of 5

Vedrana je Rudan prošle godine objavila svoj novi, četvrti po redu roman, no to je više sociološka nego književna činjenica. Tomu je tako iz razloga što Vedrana Rudan pisanje shvaća kao oblik buntovničkog aktivizma, kao ispušni ventil za izbacivanje frustracija i nezadovoljstva zbog uočenih devijacija domaćeg nam svagdana i način ukazivanja na probleme u društvu. U prethodnim romanima (te u knjigama svojih novinskih kolumni) ona se bavila ratnim zločinima, položajem nacionalnih manjina, nasiljem u braku, seksualnim zlostavljanjem, položajem žena u društvu i obitelji, ali uvijek na isti, predvidljiv, formulaičan način. Svi njezini romani imaju vrlo labavu strukturu, uvijek sa ženom kao glavnom junakinjom koja je ujedno i pripovjedačica (ili pak s više ljudi u ulozi naratora, kakav je slučaj bio kod prethodnog romana „Crnci u Firenci“) i koja posredstvom bijesnog, eruptivnog solilokvija vulkanskom snagom iz sebe izbacuje nagomilane frustracije, bujicom često nekontroliranih rečenica prepunih psovki, vulgarizama, te na cinizmu baziranog crnog humora i oštre društveno-socijalno-političke kritičnosti upozoravajući na deevolucijske procese kojima nam je zatrovana svakidašnjica. Novi roman pisan je po istom obrascu i od prethodnih se razlikuje tek po odabranoj temi, dok je u izvedbenom smislu potpuno nalik prijašnjim naslovima, a po strukturi čak i korak unazad u odnosu na „Crnce u Firenci“, jer je pripovjedačko višeglasje iz romanesknog prethodnika zamijenjeno monologom jednoga lika, koji je, kao uvijek dosad, očiti glasnogovornik autoričinih misli i ideja.

Sretna čekaonica smrti

Ovoga puta Vedrana Rudan odlučila se progovoriti o odnosu djece i roditelja, ali ne o generacijskom jazu i problemima pri odgoju tinejdžera (što je već više puta bilo tematizirano u domaćoj književnosti), već u romanu „Dabogda te majka rodila“ autorica piše o rijetko beletriziranoj temi odnosa između sredovječnih ljudi i njihovih ostarjelih roditelja. Ljudi treće dobi specifičan su i umnogome obespravljen segment populacije, većinom osiromašeni i vrlo niske kupovne moći, nezanimljivi su kao potrošači (osim farmaceutskoj industriji), vlastima predstavljaju teret i trošak koji uvelike opterećuje državni proračun, a teret su i briga svojim potomcima koji nemaju snage, vremena ni volje posvetiti im se u onolikoj mjeri koliko je to potrebno. Majka neimenovane junakinje i pripovjedačice novoga romana Vedrane Rudan u povoljnijem je položaju utoliko što njezina kćer zarađuje dovoljno da majci može priuštiti smještaj u „najskupljem staračkom domu u Hrvatskoj“, koji je mjesečno stoji 9.000 kuna i u kojemu, „kad uđete u zgradu ne osjetite miris posranih pelena, prljave, stare kože, mokraće, smrad trulih ljudskih bića koja glasno gnjile“. Radi se o urednoj, čistoj, dobro organizranoj ustanovi prepunoj požrtvovana i vječno nasmijana osoblja, i kako pripovjedačica veli, „mi koji plaćamo već na ulazu vidimo da će naši starci u smrt otići presretni“. Dakle, nema zavaravanja, jer izravnost i bolna iskrenost je glavni Rudaničin adut, starački dom je čekaonica za umiranje.

Iz knjige:

Gdje su, gdje su, diljem svijeta majke, dok očevi siluju kćeri u svom i bračnom krevetu? Brišu prašinu u dnevnom boravku? Čiste zahod? Kuhaju ručak? Čega se boje?

Prije nego što je majku smjestila u ovaj skupi starački dom, junakinja je obišla veći broj ustanova iste namjene ali potpuno drukčijeg, tj. puno lošijeg izgleda i karakteristika, a dionice u kojima autorica opisuje neljudske uvjete u kojima starci u tim domovima provode svoje posljednje dane, najupečatljiviji su i najšokantniji sastojak Rudaničine nove proze. Međutim, smjestivši majku u luksuzan starački dom junakinja nije skinula brigu s vrata, ona sa suprugom i kćerkom srednjoškolske dobi živi dovoljno blizu toj ustanovi i staricu gotovo svakodnevno netko od njih posjećuje. Kao i većina osoba u devetom desetljeću života, junakinjina majka je zahtjevna i neprestano se na nešto žali, najviše na nesnosne bolove u kostima. Te su njezine bolove liječnici pak okarakterizirali „fantomskima“, odbijajući starici davati analgetske lijekove, a njezinu obitelj savjetujući da se na staričine pritužbe zbog bolova ne obaziru, jer se radi o početku senilnosti i načinu privlačenja pažnje na sebe. Međutim, staričino se ustrajno zapomaganje naposljetku ispostavlja utemeljenim jer ona na koncu umire od neotkrivenog raka kostiju, a Vedrana Rudan svoj roman efektno poentira implicitnom kritikom zdravstvenog sustava koji nedovoljnu pažnju pridaje liječenju starih ljudi, ostavljajući ih da se „ugase“, a njihove pritužbe pripisujući senilnosti i staračkoj demenciji.

Ponavljanje bez inovacije

Roman je vrlo labavo strukturiran; sastavljen je od stotinu poglavlja (od nekoliko rečenica pa do najviše 3-4 stranice dužine) i stječe se dojam da pojedine rukopisne  dionice postoje samo kako bi broj poglavlja dosegnuo okruglu stotku (iako, naravno, okrugao broj poglavlja ne pridonosi sam po sebi boljoj zaokruženosti rukopisa, na žalost brojnih autora koji posežu za ovakvim postupkom). Čitatelj već nakon početnih 30-40 stranica (od ukupnih 229) lako prepoznaje obrazac prema kojemu je rukopis strukturiran  –  poglavlja mahom započinju dionicom junakinjina prisjećanja na djetinjstvo provedeno uz oca koji ju je seksualno napastvovao i nezainteresiranu majku-alkoholičarku koja to ili nije primjećivala ili se pravila da toga nije svjesna (to je naime dvojba koja do kraja ostaje nerazjašnjena). Nakon toga obično slijedi dionica u kojoj junakinja govori o svom poslu (a što autorici služi da, posredstvom anegdota iz života ljudi koji u junakinjinu dućanu kupuju „utješiteljske“ figurice anđela,  progovori o problemima hrvatskog društva) da bi poglavlje zaključila epizodama  posjeta majci u domu ili telefonskih razgovora s njom (ili pak izbjegavanja javljanja na majčin poziv). Nakon stanovita vremena repetitivnost se više ne prepoznaje samo u strukturi rukopisa i špranci prema kojoj je sastavljen već repetitivnost postaje i obilježjem sadržaja – autorica sve češće ponavlja već rečeno, a čitatelju upoznatom s njezinim prethodnim opusom može zasmetati i ponovno obrađivanje već od ove autorice više puta izraubanih tema (obiteljsko nasilje, seksualno zlostavljanje, nezadovoljstvo žene u braku itd.).

Autoričino ukazivanje na prešućivane društvene probleme svakako jest hvalevrijedno, ali ponovno beletriziranje tema kojima je Vedrana Rudana već posvetila mnoge stranice romana (i brojne vlastite novinske kolumne) iziskuje barem inovativnost u izvedbenom smislu ili pokušaj drukčijeg pristupa tematici, što je kod ovoga romana izostalo. Istina, problem odnosa prema najstarijem segmentu populacije, osobito kad se radi o vlastitim roditeljima, vrlo je mudro odabrana tema kojoj u našoj književnosti dosad nije bila posvećena dovoljna pažnja. Međutim, Vedrana Rudan tu tematiku obrađuje jednodimenzionalno, isključivo iz ugla sredovječne žene rastrzane između dužnosti spram ostarjele majke i mržnje zbog njezina zanemarivanja u djetinjstvu, a roman je mogao biti mnogo intrigantniji i slojevitiji da je autorica uvela pripovjedačko višeglasje i da je kćerinoj perspektivi pridodala i staričinu, da se potrudila dočarati osjećaje starice koja trpi nesnosne bolove, a nitko joj ne vjeruje. Rukopis je mogao biti i emocionalno snažniji da je uz kćerinu retrospekciju djetinjstva provedena uz oca zlostavljača i nezainteresiranu majku uvedena i majčina rekonstrukcija tih vremena, da je autorica iznijela staričinu verziju tih vremena i izložila motivaciju majčina takvog ponašanja -  osobito iz razloga što se njezina majka, kako se junakinja prisjeća, tijekom njezina odrastanja često opijala, a razlog tome ostaje nejasan, odnosno neelaboriran. Uz malo više autoričina truda mogli smo dobiti štivo nalik Almodovarovim filmovima, roman bremenit emocijama izvor kojih je mogao biti možda u suženoj perspektivi likova, možda u krivom shvaćanju pojedinih situacija i pogrešnom razumijevanju nekih događaja i iskustava, s naglaskom možda na subjektivnosti pristupa, pa zašto ne, možda i pretjeranoj egocentričnosti nekog od likova, svjesnom zatvaranju očiju pred stvarnosti ili zanemarivanju posljedica uslijed straha pred suočavanjem s problemima. Mogućnosti su brojne, ali nažalost, sve ostaje na špekulacijama, dok kao rezultat imamo roman plošnih likova (o junakinjinu suprugu primjerice saznajemo tek da je vrlo pažljiv i da se oni jako vole, a o kćeri nam junakinja ne otkriva apsolutno ništa) i zanimljivu temu vrlo površno obrađenu, na način, u izvedbenom smislu nimalo različit u odnosu na autoričine prethodne radove, bez pozitivnih pomaka osim manje količine psovki ali i puno manje humora.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.