Tu ste: Home // Film // Kritika // Crni labud: Labuđe jezivo

Crni labud: Labuđe jezivo

Darren Aronofsky: „Crni labud“
triler, 2010.

Ocjena: 1 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 5

Kad je „Crni labud“ krenuo u američku kino distribuciju, a glumačka ekipa započela film promovirati na press konferencijama, revnim novinarima naglašeno je kako glavne glumice neće odgovarati na pitanja o lezbijskoj sceni. Iako je riječ o žanrovskom koktelu koji publika dosad nije imala prilike vidjeti na velikom platnu, snimljenom tehnikama neubičajenim za žanr (koktel žanrova?), sedmu silu zanimale su neke druge stvari; pitali su Natalie Portman kako je bilo žvakati sočne usne Mile Kunis, a potonju kako je bilo žvakati Portmaničin sočni muf. Iako je scena tjelesnog vrhunca sjajna, nije niti blizu onog filmskog – redatelj Darren Aronofsky stvorio je još jedan dojmljiv prikaz emocionalnog napora i fizičkih teškoća utisnutih u jednu od popularnih zabava za gledateljstvo.

Opsesija u genima

Radnja filma prati Ninu Sayers (Portman), krhku i opsesivno savršenu balerinu, članicu njujorške baletne trupe koja dobiva ulogu Odete/Odilije u novoj produkciji „Labuđeg jezera“ karizmatičnog koreografa i voditelja ansambla Thomasa Leroya (Vincent Cassel). Pokušavajući utjeloviti dvostruku ulogu labuđe kraljice, gazi vlastite fizičke i mentalne granice. I dok joj lik djevičanski graciozne Odete savršeno pristaje, strast i senzualnost blizanke Odilije u sebi još mora pronaći. No ono što je trebala biti prilika života, kroz nesigurnost, paranoju, halucinacije i mentalni slom pretvara se u noćnu moru.

Nina nastoji parirati trima snažnim ženskim utjecajima. Prva je donedavna zvijezda i iskusna balerina Beth McIntyre (Winona Ryder) koja, posljedično umirovljenju protiv vlastite volje, prolazi kroz mentalni brodolom. Druga je Ninina dominirajuća i opsesivna (opsesivnost je autentični faktor ove obitelji) majka Erica (Barbara Hershey) koja je odustala od plesa kako bi se brinula za svoje dijete i živi život, kako sama Hershey tumači, majke ne iz pakla već u paklu. I najvažnije, treća je žena nova članica ansambla Lily (Mila Kunis) koja sa svojom tamnom zavodljivošću predstavlja upravo savršenu zamjenu Nine za ulogu crnog labuda. Nastojeći postaviti u ravnotežu svoj perfekcionizam i potisnutu seksualnost koju mora probuditi za ulogu Crnog labuda, dakle odrasti, u kombinaciji s rastućom paranojom o Lilynim pokušajima da je sabotira i majčinim ritualiziranim gušenjem kćerine slobode, Nina se pred našim očima postupno raspada, u svojevrsnom kronenberškom hororu tijela koji vrhunac guljenja, krvarenja i krckanja doživljava u dramatičnom završetku filma. Proizvodi to sveprisutan osjećaj nelagode i nevjerice u vjerodostojnost bilo čega viđenog, osjećaj koji me neizbježno podsjetio na mind-fuck eksplozije kultnog japanskog filma „Perfect Blue“ redatelja Satoshija Kona.

Redateljsko vježbanje jezovite distance

Portmanica je obavila majstorski posao, i to s iznimnom predanošću i angažiranošću. Aronofsky je projekt zamislio prije gotovo deset godina i, unatoč uspjesima „Hrvača“ i „Rekvijema za snove“, otkrio je kako ljudi nisu baš spremni financirati film o baletu koji je još i horor. Ozbiljni financijski problemi nisu zabrinuli Portmanicu, kako sama kaže, dobila je više vremena za pripremu i trening. A za ovu ulogu učila je balet godinu dana. Trening se dva mjeseca prije početka snimanja popeo na osam sati vježbanja i jednu milju plivanja – ta joj je rutina pomogla „uspostaviti fizičku disciplinu i emocionalnu stranu ovog lika“. No nije samo pokret i držanje ono što je impresivno u Portmaničinoj izvedbi. Krhkost i kratkotrajni osmijeh, umor i odlučnost ono su što Ninu čini tako neodoljivom. Barbara Hershey dala je dojmljivo jezivu notu Nininoj majci, jednim osmijehom skačući između brižne i predane majke te ljubomornog i kontrolirajućeg tamničara. Kako bi glumicama pomogao da izgrade odnos koji zbog rasporeda i drugih obaveza nisu mogle imati, Aronofsky je od Hershey tražio da u ulozi piše pisma Portman kojoj ih je servirao u ključnim trenucima snimanja. Rezultat toga pristupa je privid ritualiziranosti dnevne rutine majke i kćeri, istovremeno dirljive i duboko uznemirujuće. Ryder i Kunis su posao odradile. Prva luckastost više uopće ne mora glumiti, ako se mene pita, luda je kao ris. Druga je gabarite pokazala još u „Ludim sedamdesetima“ (srećom, druga vrsta ludosti) i čini mi se kako je servirala upravo istu prpošnost koju smo mogli vidjeti i u toj humorističnoj seriji. Ali već viđena prpošnost ovdje funkcionira, a Kunis je dobra protuteža stisnutoj Nini.

Aronofsky se opet potvrdio kao jedan od najkreativnijih filmaša današnjice inzistirajući ne samo na kameri držanoj u ruci, zrnatoj i ponekad gotovo neosvijetljenoj slici, snimanju iza ramena, već i na prikazivanju gotovo opipljive euforije, ludosti i strasti baletnih i onih životnih priča. Gledati.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.