Matthew Barney. Sreo sam ga u ljeto 2002. u Parizu ni ne znajući tko je. Njegove strašne oskaćene ljepotice sa kristalnim umjetnim nogama, androgena čudovišna bića, zečice, bile su dio dekora kupaone jednog zagrebačkog stana u kojem sam živio.

Beograd, ljeto 2004., BELEF. Projekcije filmova osobe za koju od Vlade doznajem da je najveći američki konceptualni umjetnik. Muž je od Björk, plesačice u tami. Pitam se kako li je samo Amerima najveći, a toliko je jebeno hermetičan, k'o konzerva kad nemaš otvarač. Festival prikazuje svih pet filmova iz ciklusa "Cremaster".

Dvorana Doma omladine (pandan zagrebačkom SC-u koji ljeti zjapi pust). Ubacujem se u jedanaesti red polupraznog amfiteatra. Beograđani nonšalantno stižu s petnaestak minuta akademskih. Bioskop je pun. Polijećemo. S četvrtim dijelom sage nastalim devedesetčetvrte. Koji je prvi. Početak. Uvertira.

Upoznajemo elegantno odjevenog u bijelo, crvenokosog stvora koji se češlja. Nalik je zecu. On nije ljudsko biće. Nego nekakvo drugo. U kosi nalazi ogromne bljak izrasline. Oko njega ritual izvode tri nabildane androgene gracije. Gracilna, napumpana tijela muškaraca bez kurca. I sve to u laboratorijskom ambijentu postavljenom na kraju enormno dugačkog doka neke divlje obale.

Ples stepa buši rupu u podu ove čudne platforme. Gracije poziraju. Dva trkaća bolida budućnosti trkaju se travnatim otočnim krajolikom. Žuti i plavi. Svaki u svom smijeru. Vozaču iz džepova odijela gmižu dvije sluzave larve. Plaze mu tijelom.

Steper upada kroz dno platforme na dno mora. Zavlači se još dublje u pijesak. I gmiže. I provlači se tunelom ispunjenim bijelom, ali ne gadljivom, gustom i ljepljivom vazelinastom masom, ostavljajući na površini zemlje krtičin trag.

Izlazi na mjesto očekivanog sudara bolida, pod noge žrtvenog jarca koji tamo čeka.

Scena mošnji u krupnom planu. Vrućih jaja. I na njima hladni metalni dodir kirurških instrumenata. Vozači vuku iz testisa plave i žute trake, poput onih na mačetama koje toreador zabija u leđa bika.

 

 

Back to reality...

U Domu omladine BELEF (Beogradski letnji festival) vrti ciklus “Cremaster”, čudne i mistične, visoko estetizirane i potpuno zbunjujuće filmove američkog megaumjetnika Matthewa Barneya. Ovo ime treba napisati još najmanje deset puta i dobro ga zapamtiti jer on stvara umjetnost 21. stoljeća. Po mnogima je upravo Barney jedna od ključnih figura koje se javljaju da raskrste s kompiliranjem, revidiranjem i recikliranjem tendencija “fin de (XX).siecle-a”, te donesu novo i neviđeno. Nije to revolucija, to je rađanje.

"Cremaster" je epski ciklus od pet filmova rađenih od 1994. do 2002. Sama riječ označava mišić u muškim genitalijama koji drži testise (i koji ih stišće pri hladnoći ili strahu). Ovi filmovi snimljeni su videom i imaju manjak izgovaranih riječi što naglašava vezu s performansom. “Biološki model spolne različitosti služi mu kao konceptualna polazišna točka”, kažu upućeni.

 

Filmove prate knjige, CD-i, prodajne izložbe skulptura i odjeće (u jednom od filmova dizajner mu je Isaac Mizrahi). Mnogi kritičari, zatečeni pred novim baroknim naletom, pokušavaju dokučiti sistem vrtoglavo skupe produkcije Barneyevih filmova i cijele infrastrukture koja ostaje za njima, a koja donosi profit. Matthew Barney je stvorio vlastitu kućnu radinost globalnog utjecaja.

             

Filmove je teško prepričati, na Internetu se mogu naći sinopsisi, koncept je više nego “high”. Suradnici (i glumci u filmu) su mu zvijezde, od Ursule Andress do Normana Mailera. U Beogradu se stvaraju kružoci obožavatelja Matthewa Barneya, o njemu i "Cremasteru" vode se žustre rasprave navečer uz piće, analiziraju se u dugim razgovorima mobitelom… Nema sumnje, gradi se kult. I zagrebački poznavatelji (naj)aktualnije umjetnosti znaju za Barneya, a šuška se da bi "Cremaster" mogao biti prikazan i u Hrvatskoj na nekoj od “specifičnijih” kulturnih priredbi.

Bez sumnje, pun pogodak BELEF-a!

“Art is unresolved, otherwise it is uninteresting”, kaže sam Barney.