Tu ste: Home // Kazalište // Kritika // Cédric Andrieux: Pomodno izvođenje sebstva

Cédric Andrieux: Pomodno izvođenje sebstva

Cédric AndrieuxJérôme Bel: Cédric Andrieux
Osvrt na izvedbu 8. ožujka 2013. u ZKM-u, u sklopu Queer Zagreb sezone

Ocjena: 1 vote, average: 3,00 out of 51 vote, average: 3,00 out of 51 vote, average: 3,00 out of 51 vote, average: 3,00 out of 51 vote, average: 3,00 out of 5

Jérôme Bel razmjerno je čest gost zagrebačke scene. Uz posljednje gostovanje predstave „Cédric Andrieux“ u sklopu Queer Zagreb sezone, dosad su u festivalskim programima Tjedna suvremenog plesa, Eurokaza i Queera Zagreb prikazane „Jérôme Bel“ i „The Last Performance“, kojima se Bel predstavio kao autor koji izvrće uvriježene koreografske koncepte, te „Pichet Klunchun and Myself“ i „Lutz Förster“, koje kao i „Cédric Andrieux“ pripadaju biografskomu Belovu ciklusu, započetom još 2004. suradnjom s balerinom Pariške opere Véronique Doisneau.

Cédric AndrieuxTrošenje važnog koncepta

Predstave biografskoga ciklusa dijele istu matricu, glas se daje izvođačima koji su obično u prvome redu interpreti koreografskih zamisli, oni pripovijedaju o svome životu, potkrepljujući sjećanja faktografskim podacima i naglašavajući ključne trenutke vlastita profesionalnoga razvoja. Belov ciklus, premda nema snagu kao njegovi raniji radovi i premda se koncept izborom svakoga novog izvođača sve više troši, važan je jer udaljavajući se od shvaćanja izvođačkih tijela kao medija pokušava doprijeti do potpornoga okvira koji stoji iza scenski prezentnih tijela. Bel izvođačka tijela poosobljuje, ne odvajajući tijelo od osobe. To je i jedan od razloga zašto Andrieux na pozornicu izlazi u privatnom izdanju, kao da odlazi na trening, s torbom punom čistih majica, čarapa, ručnika i drugih potrepština. Drugi je razlog već ustaljeno kodiranje svakodnevnosti, običnosti, poništavanje svake virtuoznosti ili spektakularnosti. Treći je svakako postizanje dojma uvjerljivosti pripovijedanoga i tako redom.

Gledajući predstavu, često i ne naslućujemo da je riječ o dvjema vizurama ili dvjema različitim pričama. Svaka od njih spletena je od očekivanja i razočaranja, kompromisa i ustupaka. I svaka od njih ima lice i naličje, svoju istinu koju propovijeda i kojom nas želi pridobiti. Andrieuxova priča izrasta iz dječjega zanosa plesom s televizijskoga ekrana, svjedoči o upornosti kad je situacija obeshrabrujuća (konzervatorij upisuje kao šesnaestogodišnjak, „premršav, lijepih ruku, ali ružnih stopala“), zaustavlja na estetikama pojedinih koreografa demonstrirajući ih plesnim sekvencijama, prekida na suradnji s Belom. Andrieux govori bezizražajnim glasom, bez emotivnoga unošenja, a povremeni humorni proplamsaji oslanjaju se na proturječnost tona i implicitno ironiziranoga sadržaja iskaza. Primjerice, Jennifer Muller ne izabire ga radi potencijalnih plesačkih kvaliteta, nego jer se, plav i visok, uklapa u njezin profil plesača. Ili, za Andrieuxa prilično depresivna rutina svakodnevnog vježbanja za Cunninghama je čisti zen. Jednoličnost pripovjednoga tona pomaže i da se podaci iz njegova intimnog života čine nabačenima usput. Njegova je seksualnost neatraktivna kao i nizanje briga, uspona ili razočaranja. Osam je godina provedenih u Cunninghamovoj kompaniji na scenu izlazio u unitardu (tankom kombinezonu napravljenom od materijala za tajice), samo se opnom odjeljujući od krajnje izloženosti, pa zašto sada u rok službe ne ogoliti i vlastitu intimu.

Cédric AndrieuxRanjivost isklesanog tijela

Koliko je još toga što se može podijeliti? Komu pripada plesačev život, umjetnosti, koreografu, publici? Kako u plesu razgraničiti reprezentaciju od prezencije, osobito kod Cunninghama koji izbjegava projicirati značenja, ugiba se dovršenosti i cjelovitosti, izolira i separira pojedine dijelove tijela usustavljujući ih u međusobno neovisna gibanja, neprestano premješta centar i fokus, ustraje na autonomnosti glazbe i plesa? Bel dobro zna da sve što unutar kazališnog okvira podliježe narativnosti izmiče faktičnosti. Kao što razgolićenost na sceni nije nagost, nego kostim, tako i pripovijedanje o životu nije ništa drugo doli fikcije koja istinitost ovjerava podudarnošću s provjerljivim činjenicama. Sve je istinito i ništa nije istinito. Bel demistificira ples, pokazujući da iza virtuoznosti leže mukotrpni treninzi, da komplicirane vježbe katkada više služe dokazivanju izvedivosti koreografske tehnike nego dobrobiti plesača, da je plesačko tijelo često samo objekt istraživanja, da je i isklesano tijelo itekako ranjivo, da umjetnost počiva na neumjetničkim sredstvima, da intelektualni zanos zamjenjuje usredotočenost na redoslijed obavljanja fizičkih radnji. Zato je i lako zamislivo da Andrieux izvodeći vježbe za leđa razmišlja o ostacima hrane u hladnjaku ili da za vrijeme izvedbe pogledom odluta u park, a potom se vrati i nastavi koreografiju kao da se ništa nije dogodilo.

Andrieux donekle profanira Cunninghamova koreografska postignuća, dočaravajući ga kao distanciranog djedicu koji sjedi na stolčiću u jednome kutu dvorane i bez komunikacije s plesačima zahtijeva da se pokorno slijede njegova nepogrešiva pravila. Istodobno se Andrieuxovo osmogodišnje djelovanje u kompaniji može tumačiti i kao želja za profesionalnim napretkom, sreća da radi s istaknutim koreografom ili kao plesački i životni izazov, a izvođeni isječci iz predstava „Biped“ i „Suite for 5“ kao svojevrstan hommage Cunninghamu. Prostor osobne povijesti otvoreni je prostor manipulacije. Pa i dobrohotno skretanje pozornosti na izvođača u tome je pogledu dvojbeno. Davanje riječi izvođačima prilika je da izvode sebe, onaj dio sebe koji će u domišljenoj konstrukciji izazvati pretpostavljeni učinak, s time da definitivni izbor izvedbene građe zaključuje sam Bel. Biografski ciklus mogao bi se tako nastaviti unedogled, problem je što su posljednjih desetak godina samopropitivanje i ispovjedna forma zagušile i književnost i kazalište, a usput je i negdašnja Belova prevratnička inovativnost zaglavila u pomodnosti.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.