stigle smo netom prije kiše. ciklona je ječala cijeli dan, strop pauka se nadimao nad silnom navalom, aca dragash je uletio u ovalnu dvoranu grickajući kao kao i pijući bananin shake. pod ruku sa zanosnom starletom ivankom x. urbani bosančeros ilko husadžić nadmeno je listao posljednje izdanje stripa zagor i rekao kako očekuje navalu emocija negdje kod albuma hot rail. darko zaglavan je ufitiljene kovrčice vazdan vlažio maramicama za intimne dijelove i pri svirci alexisa cobaina, predgrupnjaka, na akustičnoj gitari, ispustio tek indikativne suglasnike grrrrrrr.

kad su se spustili na stage mormonsko-amiški lideri špansko kanadske grupe calexico- teslić prvo su u uvodu rekli kako im je izrazito drago što po prvi put nastupaju na prostoru srbije i crne gore. onda su se ispravili i rekli da je sarajevo najljepši grad na planeti, a kad im je aca dragash zavalio raketnu paljbu pjesmom ustani bane, keith jager, dugokosi bradonja s venama poput ekvadora stameno je izjavio da je ljubljana mali, ali idiličan grad. nakon što su mormoni iz svoje prikolice u vancuveru , gradu soli i struje na drva, stigli do nas bjesomučno dugim putovanjem parodbrodom, otvorili su koncertnu uvertiru bahovim sonetom za šekspira. oko druge ekloge znameniti kritičar narodne baštine i općenarodne zaštite, inače za oluje izbjegao u europsku uniju, potvrdio je priče kako su najveći junaci ipak oni koji se usude pobjeći.

zato sam usred udarne mariači pjesme o letu fazana za vrijeme parenja, osjetila zov atlantskog oceana i otišla u uspinjaču prijaviti se za probni let do majamija gdje ću, nadam se, osim koke probati i cipele dona johnsona, probati udariti po cjevanici, pljunuti svakoga tko bude pitao za nas i zašto se ne družimo s nekim nosastim frajerom. zbog godarda naravno, filmskog obrazovanja, starih traperica wranglerica i on- line tečaja španskog jezika.

ovo nije svijet za nas.

vaš je kolumnista i poslovni partner pobudalio, never mind, biće biće drugih bića u svemiru.

*******

Ovo je tek jedan doživljaj koncerta grupe Calexico u našemu glavnom gradu. Odlučili smo se za spontaniji pristup jer nismo skloni istraživanju kao takvom. Osim toga, volimo Calexico i faktografija nam tu uopće nije važna. Šta je koji svirač po horoskopu i nacionalnosti, koje sve boje gitara koriste, tko je desnog vokala učio svirati harmoniku i tko od njih sve lakira nokte, gdje je grupa naišla na gospodina Salvadora Durana i sve ostalo, molimo, provjerite na Googleu.

Predgrupa (Iron And Wine) nas je malo upilala, a Calexico su nam na trenutke izgledali umorno. Svirali su nešto manje od dva sata, Pauk je bio dupkom pun, a većina posjetioca nam se činila heteroseksualnog svjetonazora, mada se tu lako prevariti. Muškarci su se uglavnom maskirali u kratkovidnu populaciju uz pomoć naočala za vid, a djevojke su bile plahe. Usprkos tomu ili baš zato, atmosfera je bila ekstatična, publika je, očigledno, bila uzbuđenija od samih izvođača.

Nakon iskustva u Pauku, ne možemo se oteti dojmu da Calexico daleko bolje funkcionira na otvorenom, da smo ostali uskraćeni za atmosferičnost, finese i melodije, koje su se izgubile negdje u gužvetini i znoju hale Pauk.

Al ništa zato, uvijek ćemo imati Calexico, doma, u CD playeru il na MP3-ju.