Tu ste: Home // Glazba // Boško Petrović (1935.-2011.): Odlazak kapetana

Boško Petrović (1935.-2011.): Odlazak kapetana

Mario Mavrin dugogodišnji je osobni prijatelj i najdugovječniji glazbeni pratitelj Boška Petrovića. Basist koji je uz zagrebačku jazz ikonu proveo četiri desetljeća, nikad nije davao intervjue, uvijek prepuštajući lidersku poziciju Bošku. Nakon odlaska velikana vibrafona 10. siječnja 2011., Mario je pristao prvi put za www.kupus.net podijeliti svoja razmišljanja u spomen na kapetana.

Boško je volio cijele dane provoditi u klubu. Htio je da klub definira druženje s njemu dragim ljudima koje je on, da tako kažemo, puštao za svoj stol. Zvali smo ga kapetanski stol. On je njime dominirao, određivao pravila. Dnevnu je sobu prebacio u klub. Bilo je tu uključeno i fino bijelo vino, od njegovih prijatelja vinara.

Nekad davno, polovicom šezdesetih, dok još nije bilo kluba, dok još nije bilo ni klubova, on je u svom stanu u Proleterskih brigada, u današnjoj Vukovarskoj, imao veliku sobu koju je zvao klub Franka Sinatre. Društva koja su se tamo skupljala u ono vrijeme, i ženska, i muška, i glazbena… Svi su to zvali klubom Franka Sinatre.

B.P. Club je otvoren 1.4.1988. I taj prvi april je namjerno izabran. Volio se šaliti, bio je strašno brz, nevjerojatno brz. I u glazbenom smislu, i u idejama, i kao kompozitor. Dok je bio mlađi, i u sviranju, u mehaničkom smislu. Ali na jeziku je bio brz do neki dan. Tu sam njegovu stranu obožavao. Dovoljno dugo sam bio njegov, s puno poštovanja mogu to reći, da sam mogao to igrati. Igrali smo jezikom, bilo je nadmudrivanja, ali uvijek je moralo završiti po njegovom.

Boško Petrović Trio - Petrović, Mavrin, Grašić

Zadnji me put nazvao u subotu da me pita sjećam li se dana kad smo se upoznali. To je bilo prije četrdeset godina. Tog se dana, dakle, više nije jednostavno sjetiti. Zvao je zbog biografske knjige za koju je prikupljao informacije. Rekao sam mu da se sjećam tih dana, da ih se sjeća i on, ali da što god napiše u knjizi – da ću reći da nije bilo tako. Bio je odličan za to „prepucavanje“.

Puno sam vremena, najviše, proveo s Boškom. Rekao mi je da u svjetskim razmjerima nitko nije svirao zajedno 40 godina. Ni Rolling Stonesi.

Boško je dobro znao. Nije nikad gubio informacije, ni iz prijašnjih vremena, ni iz sadašnjih. S budućnošću je možda malo slabije stajao. Znao se i na račun toga šaliti. Jedna ga je novinarka pitala vjeruje li u zagrobni život, a to je tema koja njega nikad nije zanimala. On je odgovorio: „Ne znam, ali nazvat ću vas.“

Znalo ga je pogoditi kad su njegovi kolege odlazili. Zadnji je, u sedmom mjesecu, otišao engleski bubnjar Martin Drew. On bi iz Londona došao u Zagreb na bilo kakav telefonski poziv, zbog glazbe i zbog prijateljstva. Pritom je to bio jedan od najboljih , ali i najskupljih svjetskih bubnjara. Boška je počelo pogađati što je ta generacija došla na red. Ali za njegovim stolom crne teme nisu mogle biti dulje od minute. To je on odmah zaustavljao. Bio je to jako veseo stol.

U Novigradu je živio već od početka svibnja. To mu je bila druga destinacija. Bio je vezan uz Grožnjan gdje je Glazbena mladež počela s prvim jazz workshopima za mlade. U prvim danima Grožnjana Boško je bio jedan od nosioca tog posla. Do danas je tako ostalo. Ovo će biti prvo ljeto u Grožnjanu bez njega.

Jedna ga je novinarka pitala vjeruje li u zagrobni život. On je odgovorio: „Ne znam, ali nazvat ću vas.“

Bio sam još klinac kad sam dolazio u taj klub u Gundulićevoj, ne sjećam se kako se zvao. Bilo je to još prije Saloona. U tom sastavu svirali su njegovi prvi suradnici, njegova generacija. Krešimir Remeta, Miljenko Prohaska, Silvije Glojnarić, Davor Kajfeš.  Bio je to klub prije Lapidarija i Kulušića, prije takozvanog Kluba na prvom katu Mihanovićeve ulice. Ja sam bio „klinac koji je obećavao“. Boško je bio jako otvoren prema novima, prema mladima. I to se i danas događa u Grožnjanu, u Kranju… Nema danas u Zagrebu nijednog glazbenika kojem Boško nije pružio šansu. Prva postava grupe Time, Vedran Božić, Ratko Divjak, Brane Živković, Pop Asanović, svi osim Dade Topića, svirali su kod Boška. Imao je vremena i pokazivao je. Vraćao je. Njegov veliki i intimni prijatelj, američki glazbenik John Lewis, osnivač i klavirist Modern Jazz Quarteta, naučio ga je mnoge stvari. Boško je potom prenosio drugim glazbenicima. Imao je nevjerojatno puno vremena i edukativnog dara. O glazbenoj frazi je govorio: „Kad bismo je podijelili na pola, prva polovica glazbene fraze bila bi pitanje, a druga – odgovor.“ Znao je jednostavno objasniti pravila u glazbi, pokazati i odsvirati to na bilo kojem instrumentu.

Koncert u Lincoln Centru u spomen na Johna Lewisa

Bio je vrstan glazbenik. Kad god je vodio i pod čvrstom kontrolom držao BP, sviralo se bolje nego na drugim mjestima. Način na koji je on svirao – na taj se način moglo svirati u Europi. Što se poslije i obistinilo. Proputovali smo svijet, nekoliko puta.

U vremenima kad su sve bili disko klubovi, on je bio tvrdoglav i pokrenuo nešto drugo. Ako izuzmemo Pariz, prvi ili drugi jazz klub je bio Ronnie Scott u Londonu. Kad je njegov vlasnik, saksofonist Ronnie Scott, sa svojim engleskim kolegama došao u Zagreb u „mali klub“, rekao mu je: „Nemoj nikad mijenjati ovaj klub za veći, kao što sam ja u Londonu. Jer s većim klubom dolaze i veći problemi.“ I to se pokazalo kao istina. Bošku je ovo bilo dovoljno.

Svi su svjetski glazbenici po ulasku u klub bili oduševljeni. Joeu Zawinulu je to bio najmanji klub u kojem je ikad svirao, u vrijeme najveće popularnosti Weather Reporta. Čak su i Boškov stol morali micati.

Boško je bio jako načitan. Puno je znao  o svemu, a onda je i htio da se njegova sluša. Godine su mu to dopuštale i imao je takav karakter da je bilo po njegovom. Obojica smo bili jako tvrdoglavi. Ali znam da me jako volio. Svi znaju da smo se suprotstavljali jedan drugom, ali meni je on zapravo sve želje ispunio. Uvijek sam bio sideman i imponiralo mi je da je on lider. Izvanredno je to vodio. Dobro je znao što radi.

„Čuj, napisao sam nešto“, rekao je jednom Primožu i meni. A ja sam, bezobrazan kakav jesam, rekao: „Samo ti piši. Mi ćemo i tako svirati po svome!“ A on veli: „Budalo, već sam napisao po tvome!“

Uvijek je imao poklopac.

Namjerno ću reći – u sviranju smo postigli savršenstvo. Mnogi to u Zagrebu ne znaju. Više smo svirali vani, pred većom publikom. Konačno, činjenica je da smo se na svaki festival vratili, i to po nekoliko puta. Što nije uobičajeno na festivalima. Izbor je jako velik. A Boško je svake godine dobivao pozive. Tipično naše suprotstavljanje bilo je vezano uz to što se njemu često nije išlo. Nije mu se putovalo, a opet ga je privlačilo. To je bilo vezano uz godine, lijenost, uz njegov stolac. A opet, 2009. smo bili u New Yorku, u Lincoln Centru, prekrasan koncert. Za to je isto bilo trenutaka kad je rekao da neće ići. Međutim, hvala bogu, otišao je. U avionu je rekao: „Meni je to možda zadnja Amerika.“

Ako ćemo danas-sutra-preksutra Primož, Neven i ja nešto diskretno odsvirati, onda će to biti jedna Boškova kompozicija, i jedna koju je najviše volio – „Django“ od Johna Lewisa.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.