Tu ste: Home // Kazalište // Kritika // Bolest smrti: Zamjenjivost uloga i vježbanje voajerizma

Bolest smrti: Zamjenjivost uloga i vježbanje voajerizma

Kufer: „Bolest smrti“
Osvrt na izvedbu 7. veljače 2013. u Teatru &TD

Ocjena: 1 vote, average: 3,00 out of 51 vote, average: 3,00 out of 51 vote, average: 3,00 out of 51 vote, average: 3,00 out of 51 vote, average: 3,00 out of 5

Rukopis Marguerite Duras, melankoličan, sugestivan a dalek, škrtih rečenica i iskrivljene retorike, pun osobnih rasapa, stalnih gubitaka i otežalih šutnji mnogim se kazalištarcima čini privlačnom građom za inscenaciju, no upravo to što se u početku doima poticajnim često postaje zamkom o koju se brojni sapleću. Dovoljno je sjetiti se gostujuće predstave „Hirošimo, ljubavi moja“ redateljice Christine Letailleur na prošlogodišnjem Festivalu svjetskog kazališta, razvikane, ali prilično neinventivne razrade filmskoga scenarija istoimenoga Resnaisova filma, s koje su pojedini gledatelji, iziritirani odveć idolatrijskim i ispranim pristupom, bježali skačući s provizornih tribina, riskirajući pritom pad ili prijelome. U odnosu na to, skretanje redatelja Saše Božića u „Bolesti smrti“ s proceduralnih uputa Marguerite Duras, koje se moraju slijediti ako se „La Maladie de la mort“ želi uprizoriti, pravo su osvježenje.

Milica Manojlović i Romano Nikolić, glavni protagonisti predstave “Bolest smrti”

Otuđena intima i propast strasti

Odstupanje od Duras djelomično je razumljivo samo po sebi jer se u izvedbeni tekst interpolira i dramski prvijenac dvoje mladih glumaca završnih godina zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, „Sjeti me se kad se okrenešMilice Manojlović i Romana Nikolića. Nemogućnost ljubavi koja počiva na virtualnoj komunikaciji tematski je bliska Durasinu pisanju. Ipak, usprkos spajanju tekstova, izgovorene rečenice i dalje su prepoznatljivo autoričine.

Slijedimo li siže, muškarac plaća ženi da ostane s njim nekoliko dana ne bi li iskusio ljubav prema ženama, suočavajući se s vlastitom emocionalnom otupjelošću. Muškarac i žena jedno su drugome prijeteća drugost, beskrajno udaljene individue čak i tijekom najintimnijih trenutaka. Melankolija i otuđenje kao njihove bitne odrednice fizičku strast unaprijed osuđuju na propast. Duras u uputama zahtijeva da jedino žena (predstavljena u trećem licu) izgovara napamet naučeni tekst, a da muškarac (u drugome licu) svoj dio čita stojeći ili kružeći oko žene, na taj način onemogućavajući reprezentaciju subjekta pripovijesti (muškarca), a uprizorujući čitanje samo i zaboravljivost koju tkanjem teksta nužno upisujemo.

Neerotična seksualna razmjena

Naglašavajući tjelesnost i materijalnost tijela kao izvanjsko tekstu, Božić naprotiv oboma ostavlja podjednaku mogućnost scenske reprezentacije. Izvlačenjem dvoje gledatelja i njihovim supostavljanjem glumačkom paru, koji već sjedi sučelice u središtu scene okružene publikom, Božić se poigrava zadanim gramatičkim licima, podvostručavajući uloge i usložnjavajući pripovjedne razine. Odsutnim subjektom uprizorene pripovijesti postaje gledateljski par, a glumci se prebacuju iz jednoga modusa u drugi, katkada su sami akteri, koji put zauzimaju poziciju pripovjedača ili ulaze u interakciju s parom gledatelja. Iz suprotnoga očišta, dvoje dobrovoljaca s možebitnom životnom pretpričom posredovanjem glumaca simbolički se uvlači u međuodnos, istodobno i u četverokut, a usporedno voajerski motre glumački dvojac, svjedočeći seksualnom odmjeravanju scenskih osoba koje utjelovljuju i njihovoj neiskorjenjivoj nepovezivosti.

Ako gledateljski par povezuje neka pretpriča, također je moguće da svjedoči i vlastitu razdoru ili jazu. Ostatak publike pak vježba višestruku voajersku ulogu. U isto vrijeme uloge su zamjenjive i svatko se može naći (ili prepoznati) u igranoj situaciji. Svi prisutni na nekoj od spomenutih razina postaju sudionicima pretpostavljene seksualne razmjene. Glumačka simulacija koitusa, dodira, samonadraživanja i drugih oblika seksualnoga uzbuđivanja unatoč izravnosti prikaza izrazito su neerotični. Promatrano izvana, neerotično je i kad glumci pipaju tijela (lica, grudi, koljena, vrat) izdvojenih gledatelja. Suprotno od očekivanoga, zavodljivost se postiže obraćanjem glumaca gledateljskomu paru, pripovijedanjem, šaputanjem, unošenjem u lice, traženjem njihova pogleda, dijeljenjem priče.

Mehanika heteroseksualne i homoseksualne ljubavi

Problematiku o nepremostivim spolnim razlikama i nedostupnoj femininosti sadržanu u književnome predlošku Božić s heteroseksualnoga odnosa širi i na homoseksualni (scenski potpomognuto usmjeravanjem pozornosti glumaca na gledatelja iz para istoga spola). U svemu tome nema neke strasti, pa ni većega zanosa. Sve je izloženo, razgolićena tijela glumaca obasjana toplim svjetlom (Vesna Kolarec) odmah su do publike, a ipak od intimnoga kraha dobivamo relativno malo, tijela partnera i gledateljskoga para istražuju se nekako mehanički tako da nema ni prostora da se pored deklarativnoga isticanja seksualnosti posvete ozbiljnijem nagrizanju stereotipa ženske (bolećive) ljubavi i idealnomu seksu kao muškome antipodu, upitanosti o (ne)mogućnosti seksualnoga zajedništva ili strahovima od emocionalne bliskosti.

Kvalitete Durasina pisanja također ne dolaze do pravoga izražaja. Božić svakako nije bez ideje, njegovi su koncepti u najmanju ruku zanimljivi, ali kao da mu nedostaje strpljenja pomno razraditi materiju i ogoliti ju do srži. Mladi su se glumci bez sustezanja prihvatili zahtjevnih situacija intimnih prizora. Nešto je sigurnija u izvedbi Milica Manojlović, pamtljiva sonorna glasa, dok se Romano Nikolić osmjelio u hodu, razigravši ulogu prema kraju predstave. U svakome slučaju KUFER-ova prva produkcija (u suradnji s Teatrom &TD) otkad su ga preuzele dramaturginja Vedrana Klepica i producentica Petra Glad dobra je odskočna daska za njihov daljnji razvoj.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.