kupus

Ovogodišnji je PIF najveći dio lutkarskog kolača ispekao u Bjelorusiji. Tri su tamošnje predstave izvedene na ovom međunarodnom festivalu i time pružile zanimljiv presjek različitih pristupa kako lutkama, tako i publici.

Regionalno kazalište lutaka Grodno izvelo je "Čaj za dvoje" i time ponudilo potpunu opoziciju pretencioznom imidžu šljokičastog talijanskog mastodonta koji je "Aidom" otvorio festival. Dvoje glumaca, u intimi nekog običnog noćnog bara, izvode ugodnu scensku igru u kojoj lutke bivaju prezentirane kao vrsne poslastice. Konobar na svom meniju donosi deset različitih opcija, dama koja je došla na čaj konzumira svaku. Njihove ruke oživljuju deset kabaretskih točaka evocirajući asocijacije na referentna mjesta umjetničke historije u proteklom stoljeću. Grodno je već osvojilo zagrebačku publiku prije dvije godine "Tragedijom o Macbethu". "Čaj za dvoje" Biserke Kolevske produžetak je estetski jednostavne, tehnički pomno izvedene, programatski multiasocijativne marionetske predstave.

"Vječnu pjesmu" izvode studenti Bjeloruske državne akademije umjetnosti iz Minska i donose mnogo kompleksnije komponiranu priču. Mladi, ali i inventivniji, sami redatelji i glumci, pomiješali su različite ekspresije (osim lutkarske, tu je i znatni glumački, te pjevački angažman) u jedan vrlo moderan i konkurentan kazališni proizvod. Vodeći se snagom simbola, ovi Bjelorusi pričaju priče o civilizaciji, o ljubavi, o svakodnevnom trudu i muci, povremenim utjehama, principima muškog i ženskog. Njihove majušne lutke žive na otpadu civilizacije, uživaju u smeću konzumerizma, klanjaju se pred staklenim bocama što su nekad udomljavale alkoholna pića. Odijevajući čizme, glumci i simbolički ulaze u tuđe živote, te sagledavanjem života kao tragedije ostavljaju vrlo duboke i moćne utiske.

"Izgubljena duša ili Kazna grešnika" jedino je razočaranje ovog serijala bjeloruske lutkarske škole u kategoriji predstava za odrasle. Faustovski pandan iz bjeloruske zbirke narodnih priča poslužio je za gradnju vrlo neinventivnog proizvoda. Režija Aleha Zhuzhde vrvi stereotipima, lošom glumom i nemarnom tehničkom izvedbom. Preglumljeno poigravanje transvestitskom kostimografijom gotovo na silu predmnijeva nasmijati. Ne ide. Neusklađenost svjetlosnih intervencija često promašuje metu (vrag u jednom trenutku završava svoj višerečenični monolog i prije nego što je na njega bačena prva spot-light zraka), nefunkcionalni paravan neplanirano razotkriva većinu onoga što se odvija s druge strane, konci marioneta se čak i zapetljaju... Sve to nalikuje nekoj (nikako generalnoj) probi iz koje bi jednog dana trebala niknuti predstava, a i kad nikne, bit će jamačno dozlaboga dosadna. To je valjda i jedini razlog zbog kojeg ju je izvođač, kazalište "Ljal'ka", proglasio predstavom za odrasle, budući da bi svako dijete vikalo da želi kući. Djeca su, iskrena, naime.

Baš smatrajući publiku djecom, organizator je i ovoga puta na pozornicu poslao spikericu koja nam je, kao prvoškolcima, na hrvatskom objasnila sadržaj "onoga što ćemo gledati". Predstava toliko dominantnih dijaloga (ogolimo li verbalnost, od nje zapravo i ne ostaje ništa drugo) nužno zahtijeva i simultani prijevod u obliku titla, a radnju mora graditi valjda i na nekakvom iznenađenju. Ovako, tko shvati, shvatio je. Tko nije, Ivan Kralj.