Tu ste: Home // Književnost // Kritika // Bilježnica: Blogerski zapisi nobelovca

Bilježnica: Blogerski zapisi nobelovca

Jose Saramago: „Bilježnica“
Izdavač: V.B.Z., Zagreb, 2011.
Prijevod: Dean Trdak

Ocjena : 1 vote, average: 5.00 out of 51 vote, average: 5.00 out of 51 vote, average: 5.00 out of 51 vote, average: 5.00 out of 51 vote, average: 5.00 out of 5

Jose Saramago (1922.–2010.) bio je predstavnik intelektualne aristokracije, portugalski nobelovac koji nije živio pod staklenim zvonom ni u kuli bjelokosnoj, već je otvorena uma promatrao svijet, a otvorena srca doživljavao ljude. Kao uvjereni ljevičar i član portugalske Komunističke partije bio je osobito osjetljiv na patnje potlačenih i nesreću obespravljenih te osobito oštar spram egocentričnosti moćnih i nezajažljivosti pohlepnih. Jer, kako sam kaže, ravnodušnost kao preduvjet sreće nikad nije bila dio njegova života. A da nije mogao ostati miran pred patnjama drugih te da je pravdoljublje bilo u temelju njegova svjetonazora i karaktera, svjedoče mnogi tekstovi iz „Bilježnice“, knjige u kojoj je sakupio tekstove što ih je od rujna 2008. do ožujka 2009. objavljivao na blogu. Tako on npr. na dan inauguracije Baracka Obame, poglavara najjače svjetske velesile, poziva da stane na kraj višedesetljetnom mučenju palestinskog naroda izložena, kako Saramago veli, samovolji i zločinima Izraela. Nekoliko mjeseci poslije on se vraća toj temi, ovaj put razočaran Obaminom najavom da će SAD s Izraelom i dalje održavati tzv. posebne odnose, što se, kako Saramago naglašava, odnosi na bezuvjetnu potporu koju je Bijela kuća pružala represivnoj politici kojom je izraelska vlast mučila palestinski narod. Prema Saramagu, ti posebni odnosi nisu ništa drugo nego sudioništvo u zločinu. Već na osnovi toga primjera jasno je da je Saramago u svojim bilješkama s bloga potpuno izravan, oštar i beskompromisan u izricanju stajališta, a često čak i namjerno radikalizira argumentaciju kako bi postigao efekt ili barem potaknuo na razmišljanje, ako već ne i na (re)akciju. Riječ je o britkim, konciznim, izravnim i lucidnim, a često i provokativnim bilješkama u kojima se nobelovac na neki način vraća svojim počecima (prije nego što se u potpunosti posvetio književnosti Saramago je radio kao novinar).
U više tekstova Saramago je izrazito oštar spram Georgea W. Busha, kojega proglašava glavnim krivcem za progon istine iz svijeta te za pretvaranje međunarodne politike u tragičnu farsu, a dostojanstva u predmet rugla. Tako, gledajući televizijsku snimku na kojoj novinar Mutazim al Kaidi baca cipelu prema Bushu, Saramago ne može suspregnuti likovanje, ali i žal što u cipeli nema stopala kojemu bi cilj bio onaj zaobljeni dio tijela gdje se leđa više ne zovu leđa.

Iz knjige :

Nerijetko iz usta političara koji su tek došli na vlast možemo čuti kako je nestrpljivost kontrarevolucionarna. Možda i jest ali ja sam skloniji povjerovati u suprotno, jer mnoge su revolucije propale baš zbog prevelikog strpljenja. Naravno, nemam ništa protiv nade ali draža mi je nestrpljivost. Već je vrijeme da od nje nešto nauče i oni koji bi radije da se i dalje uzdamo isključivo u nadu. I da vjerujemo u utopije.

Privatizacija dobitaka, nacionalizacija gubitaka

Saramagovo pravdoljublje očituje se i u sarkastičnu čuđenju pred činjenicom kako je svjetska zajednica promptno iznašla mnogo milijardi dolara za spas posrnulih banaka (čime je, kako kaže, privatiziran dobitak, a nacionalizirani gubici), a godinama ti isti moćnici ravnodušno gledaju i ništa ne poduzimaju za spas milijuna gladnih u svijetu, za spašavanje kojih je potreban znatno manji iznos od onoga koji je plaćen za spas banaka. U mnoga ograničenja slobode o kojima piše on ubraja i, unatoč emancipaciji, i dalje nedovoljnu spolnu ravnopravnost, pa poziva Hillary Clinton da pri preuzimanju dužnosti državne tajnice suprugovo prezime Clinton zamijeni očevim (Rodham), kao poruku za buđenje samosvijesti onih žena koje preuzimanje suprugova prezimena vide kao obvezu, ne prepoznavajući u tome oblik ograničenja svoga identiteta i naglašavanje podčinjenosti koja se uvijek očekivala od žene.

Saramago je u „Bilježnici“ posebno kritičan spram Katoličke crkve čije „pastire“ naziva parazitima koji žive na teret građanskoga društva, a nikomu ne moraju polagati račune, i za koje veli da „kao samoproglašeni božji predstavnici na zemlji (a za postojanje boga nemaju nijednog dokaza) hodaju po svijetu isijavajući licemjerje iz svake pore“, dok žive u tolikoj raskoši da bi to sablaznilo i Isusa iz Nazareta. Prema Saramagu, vrh Katoličke crkve čezne za vremenima kad su vladali u zločinačkoj suradnji s kraljevima; neprestano se miješaju u unutarnje poslove mnogih država, a pritom ne biraju sredstva, što uključuje i različite, čak i moralne ucjene. On dijeli mišljenje glasovitoga njemačkog teologa Hansa Künga kako religije, nažalost, nikad nisu služile međusobnom zbližavanju ljudskih bića. Upravo suprotno, one su, smatra Saramago, u stanju trajnoga međusobnog neprijateljstva, i to bez obzira na sva pseudoekumenska naklapanja kojima se služe radi ispunjenja kratkoročnih ciljeva. Saramago smatra da bi naš planet bio mnogo mirnije mjesto kad bi svi ljudi bili ateisti jer bi tada, iako bi se zbog ljudske naravi već našlo drugih razloga za sukobe, ljudi barem imali jedan manje povod za svađe – oko toga čiji je bog bolji.

Vizije boljega svijeta

Osim o političkim temama Saramago u „Bilježnici“ piše i o književnosti – o sumnjama i dvojbama svakoga tko piše, jer se autor uvijek suočava s ispitivanjem snage i uvjerljivosti svojih riječi i argumenata, uvijek sa svijesti o tome da jednom dovršeno djelo nije ni sjena onoga o kojemu autor sanja prije nego što ga je započeo stvarati. Knjiga je također ispunjena zapisima u kojima se Saramago prisjeća druženja sa slavnim kolegama (prije par tjedana preminuli Carlos Fuentes), posvetama prethodnicima (Pessoa, Borges) i analizama netom pročitana štiva (npr. „Budimpešta“ Chica Barquea i „Gospodin Valery“ Goncala M. Tavaresa).

Svi Saramagovi kritički tekstovi zapravo su odraz vizije svijeta kakav bi on mogao biti, s više pravde, više jednakosti, više solidarnosti. No u svijetu zaraženu egoizmom i cinizmom, u svijetu u kojem npr. badalonski tužitelj traži kaznu od godine i pol zatvora za prosjaka koji je, kako bi utažio glad, pokušao ukrasti pecivo, ostaje nam tek nada u napredak. A nada je nažalost obično tek samozavaravanje i utjeha pred neostvarivošću željenoga. Knjiga je to koja katalogizira niz problema suvremenog društva, ukazuje na njihove uzroke, ali i donosi pravce mogućih rješenja, neprestano u vidu imajući ljudsko pravo na dostojanstvo, pravdu, jednakost, ravnopravnost, solidarnost te međusobno poštivanje i uvažavanje kao temeljne postavke civiliziranosti.



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.