Berlin je privlačan zbog stotine razloga. Berlin je seksi. Berlin je ogroman magnet u kojem se susreću mnoge energije, te stvari onda, nekako prirodno, dolaze do vrhunca.
Otprilike ovako govori jedan stariji "Berliner", sineast, angažirani video umjetnik ranih sedamdesetih, današnji direktor jedne od najuzbudljivijih sekcija berlinskog filmskog festivala, tzv. Panorame. To je zapravo segment posvećen art tj. autorskim filmovima, gdje su ove godine bili prikazani npr. "Breakfast On Pluto" Neila Jordana, "Container" kontroverznog Lukasa Moodyssona, "Big Bang Love, Juvelnile A" kultnog Takashija Miikea, novi Gondry, ali i dva iznimna dokumentarca "Matthew Barney: No Restraint" i "Leonard Cohen I'm Your Man". Direktor Panorame je Wieland Speck, ne još jedan u nizu festivalskih birokrata već "ex revolucionar", ljevičar, utemeljitelj Teddy nagrade za najbolji gay/lesbian film, priznanja koje je svoje mjesto našlo te se udomaćilo i na festivalu A filmske produkcije, i to baš u Berlinu. To nije nikakvo čudo jer je Tolerancija s velikim T upravo glavno obilježje Berlina, izvor njegove kreativne snage i specifične ljepote. Berlin je grad osobenjak, u najpozitivnijem smislu te riječi. Ovo je priča s netom završenog Berlinalea.
Međutim, o čemu pričati? Svi već znaju da je "Grbavica" dobila Zlatnog medvjeda i da je Jasmila Žbanić pjevala "Sarajevo, ljubavi moja" na kraju intervjua na jednom njemačkom radiju. Crveni tepisi su podignuti, Charlotte Rampling je otišla kući, Matthew Barney je postao pop ikona poznat gotovo kao supruga mu Bjork, nakon što je odradio posao u žiriju i predstavio svoj novi film ("Drawing Restraint 9") koji će postati mega izvor para (poput "Cremastera", o kojem smo već pisali), ali i dokumentarac o snimanju tog filma. Sve su se krupne stvari oko festivala mogle čuti u Dnevniku. Zato ćemo se ovdje baviti off Berlinaleom, "osobnim" Berlinaleom i stvarčicama oko njega.
Sve je počelo velikim Queer partyjem na kojem se slavio dvadeseti rođendan Teddy nagrade, a domaćin je bio i naše gore list - Queer Zagreb Festival. Party ko party, reklo bi se, ali se ovdje pojavio berlinski gradonačelnik, glavom i bradom. Zvonimir Dobrović, direktor Queer Zagreba, bio je u Teddy žiriju 2004. pa nam je, kao insider, bio izvor ulaznica za festivalske projekcije.
Berlinale se raspršio po različitim dijelovima grada, u trinaest kino dvorana. Crveni tepih se čistio dvaput dnevno, izdano je 3800 novinarskih akreditacija, a ove godine prodano je rekordnih 400.000 karata. Po ulaznicu za iole atraktivniji filmski naslov trebalo je doći u 7 ujutro i stati u red pred blagajnom na Potsdamer Platzu. Ili imat vezu!!
Zvijezde ste mogli sresti po ulici. Tako nam se posrećio Nick Cave na Kolodvoru Zoo, prije početka pretencioznog, ali osrednjeg filma "Stay" Marca Forstera s Ewanom McGregorom i Naomi Watts u glavnim ulogama. Nicka nam je bilo glupo slikati jer jednostavno – ne slikaš Nicka - ali kad nam se već pred nosom raširio tepih crvendać, poslikali smo McGregora koji je 20-ak minuta ćaskao s novinarima i dijelio autograme berlinskim kokama. A što se tiče Nicka, koji pjeva u dokumentarcu/tributeu Leonardu Cohenu, u Berlinu se pojavio i kao scenarist i kompozitor u filmu "The Proposition" Johna Hillcoata.
Svi se slažu da se ne može govoriti o nekakvom redu tj. tendenciji u takmičarskom dijelu programa ovogodišnjeg Berlinalea. Eklekticizam je, uostalom, njegovo trajno obilježje: uz politički angažirane filmove, koji očigledno dobro prolaze u Berlinu (Žbanić, Winterbottom etc.), naći će se tu i filmovi uživancije za široke mase, holivudski blockbusteri, koji su iako u službenom programu, prikazani van konkurencije ("Syriana", "V for Vendetta"...).
Zahvaljujući sveobuhvatnoj metodi (ćaskanje, šuškanje, diskutiranje, komentiranje, prisluškivanje) koju smo primijenili za opipavanje pulsa publike, mogli bismo pobrojiti filmove koji su privukli određenu pažnju, tj. o kojima su pričali barem ljudi s kojima smo bili u dodiru. Jedan od takvih je njemački film "Elementarne čestice" Oskara Roehlera, inače adaptacija Houellebecqueova književnog hita, već spomenuti "Breakfast On Pluto" Neila Jordana, "The Notorious Bettie Page" Marry Harron, uz napomenu da smo nekako propustili (nismo dobili karte) nekolicinu azijskih filmova koji su, vjerojatno, studija za sebe i zato nam je neizmjerno žao!
Posebno bih još izdvojila dva filma, jedan dokumentarni, drugi igrani, oba neodvojivo vezana uz glazbu.
"A Prairie Home Companion", starog dečka Roberta Altmana, film je s gomilom evergreen glumaca. Za Meryl Streep i Lilly Tomlin stvarno je prejednostavno reći da su - zvijezde. Kevin Cline, Woodie Harrelson, Tomie Lee Jones i još par faca koje se pojavljuju u filmu, napravili su svojevrsni old fashion party koji je funkcionirao s obje strane ekrana. Ostarjele "zvijezde" provincijske country radio emisije, u kojoj se pjevaju i reklame za kekse, skupile su se na posljednjoj izvedbi. Malo ženskih priča procurilo je iz garderobe, red masnih kaubojskih viceva koji se pjevaju s cigaretom u ustima, debeljuškasti, dobroćudni back vokali, detektiv/čuvar ispao iz film noira i jedan anđeo tj. anđelica u bijelom "rain-coatu" dio je ekipe koja se sprema za penziju, al' im se nekako ne da. Još imaju svašta za reći, raščistiti neke odnose... I kad jedan stari kauboj umre u svojoj sobici, nakon što je otpjevao svoje, ostali idu dalje, izbjegavajući anđela u bijelom mantilu. Jedan od onih filmova za koje se kaže da su "ljudski" i nakon kojih se jednostavno osjećate - dobro.
"Leonard Cohen: I'm Your Man" - naslov govori sve. Dva sata stihova, muzike, sjajnih interpretatora Cohenovih minijaturnih remekdjela (Nick Cave, Rufus Wainwright, Anthony, Beth Orton, Jarvis Cooker, U2 itd.) flashevi među crno-bijele fotografije, slow rewind koji se pretvara u crno-bijelu "animaciju", skoro pa strip o muškarcu koji odlazi, i Leonardov "zeleni" pogled koji priča o Chelsey hotelu, Montrealu ili Suzanne koja je zaista služila čaj i naranče negdje kraj rijeke... Savršeni eskapizam u subotu popodne, kada se pomalo i festival privodi kraju. Još samo možda treba dodati tri reda napisana na ekranu, koji idu otprilike ovako:
I DIDN'T FIND THE GIRL
I DIDN'T BECOME RICH
FOLLOW ME
"Cohenovci" će skužit sami...
Berlin i njegov festival filma, onda one preširoke ulice i socrealizam berlinskih zgrada, žućkasti metroi, evanđelističke crkve u kojima svira usamljeni saksofonist, Kastanien allee i plastične torbe (sad već techno-wintage po second hand shopovima), Nick Cave, Leonard Cohen, bosanski film sa zlatnim medom... Stvari su koje su se nekako prirodno složile u vrhunac s početka priče, na kraju Berlinalea 2006.
Autor Nataša Bodrožić
