Na prošlogodišnjem anonimnom natječaju za neobjavljeni roman što ga organiziraju izdavačka kuća V.B.Z. i Tisak iz Zagreba, titulom pobjednika ovjenčan je bio i s 100 tisuća kuna bio nagrađen beogradski pisac Predrag Crnković, za roman ''Beograd za pokojnike''. Crnković je u drugoj polovici šezdesetih godina rođen pisac i prevoditelj iz Beograda koji nije nepoznat domaćoj publici jer je pretprošle godine bio ušao u uži izbor natječaja Večernjeg lista za kratku priču, a u izdanju internetskog književnog časopisa Knjigomat (u kojemu već duže vrijeme objavljuje eseje i kritike) lani je izašao i njegov debitantski roman ''Čarapanke sa Zvezdare''.
Sklonost postmodernističkom oblikovanju rukopisa, metaliterarnim vezama, filmskim referencijama i poigravanju autobiografičnošću najizrazitije su značajke Crnkovićeva pisma, zastupljene kako u njegovoj priči iz Večernjakova natječaja tako i u oba njegova romana. No za razliku od romana ''Čarapanke sa Zvezdare'' koji je situirao u šezdesete godine prošlog stoljeća, roman ''Beograd za pokojnike'' donosi sliku srpske ''prestolnice'' od vremena raspada bivše jugoslavenske državne zajednice pa do 2005. godine (uz kratak znanstveno-fantastični apendiks koji posreduje apsurdističku, satiričnu projekciju Beograda iz 2101.godine).
Crnkovićev antijunak Peđa tipičan je egzistencijalistički protagonist, neuklopljeni cinični individualist i (samo)izopćeni intelektualac, ''spisateljski obrtnik i pisac'' čiji nekonformizam autoru služi za ocrtavanje vlastitog svjetonazora i iskazivanje kritičkog stava spram devijacija ondašnje srpske socijalno-društvene zbilje, raščlamba kojih se zapravo ispostavlja temeljnom sastavnicom knjige. Kroz anegdotalno koncipirane, nelinearno strukturirane događajne fragmente autor gradi psihogram lika, ali i sliku Beograda promatranu iz prizemne, ''pacovske'' perspektive junaka koji, lutajući labirintom beogradskih ulica u potrazi za hranom (ali i smislom života), besperspektivno otaljava svoje bezlične dane, uz iznimno rijetke socijalne kontakte (većinom poslovne prirode), te malobrojne ugodne trenutke, uglavnom provedene na kinotečnim filmskim projekcijama.
Roman je sastavljen od trinaest poglavlja (uz dodatak postmodernističkog uvoda, autopoetičkog pogovora i znanstveno-fantastičnog satiričkog apendiksa) od kojih svako problematizira pojedini segment protagonistova života i stvarnosti tamošnje društvene zajednice, odnosno Beograda između 1993. i 2005.godine. Dok početna četiri poglavlja otvara sam narator, u nastavku to biva zamijenjeno citatima iz nekog književnog djela (autora poput Henryja Millera, Paula Austera i Bore Ćosića), stihovima iz rock-pjesmarice (Sex Pistols, primjerice) ili navodima iz scenarija Hitchcockovih filmova, pa takva nedosljednost izaziva dojam nedorađenosti i konfuznosti. Tematsko-motivski dijapazon je vrlo širok a obuhvaća problematizaciju gladi (prvenstveno Peđine, ali i njegovih sugrađana, posebice umirovljeničke populacije), ali i stanja u zdravstvu (u poglavlju posvećenom umiranju protagonistove majke), urbanističke devastacije Beograda, malograđanštine, izlazaka u tzv. ''in'' kafiće, te nekoliko junakovih ljubavnih veza. Nimalo slučajno odabrana intelektualna pozicija glavnog aktera priče Crnkoviću omogućuje da se prihvati i kritičkog komentiranja mnogih kulturnih, socioloških i političkih tema poput ''novokomponovanog'' književnog izdavaštva, palanačkog mentaliteta i ''unutarbeogradskog ćoškarskog šovinizma'', ili pak mitotvorstva i na mitovima zasnovanog srpskog nacionalizma. U tim je digresijskim esejističkim dionicama autor često vrlo duhovit, posebice u slučaju ironično impostirane sociološke raščlambe stanovništva prema sadržaju njihovih ''cegera'', odnosno namirnica koje kupuju, dok bi temom mnogokojeg tuluma mogla postati politički nekorektna ali vrlo zabavna opservacija razlika u seksualnim afinitetima između cura koje jedu ''čips'' i onih koje preferiraju ''smoki'', ili pak urnebesna, montipajtonovska persiflaža s prizorom Josephine Baker ''u gimnastičkom šortsu i plastičnim sandalama, dok maše trobojkom sa zvezdom petokrakom''. Najzanimljivijim se pak ispostavlja 12. poglavlje naslovljeno ''Reprezentacija'' u kojemu protagonistov cinizam doživljava svoj vrhunac u rukopisnoj dionici posvećenoj ''prinudnim zabavama'', odnosno imperativu dobrog provoda u tzv. ''in'' klubovima. Tu autor na vrlo efektan način piše o umjetno induciranim trenucima bezrazložnog optimizma i hinjenog dobrog raspoloženja u situaciji kada večernji izlazak na koncert ''novovalnih legendi'' u klub ''u kojem se plaća i vazduh kojeg se udiše'' znači tri dana života na vodi jer neće biti novca za hranu, a svi prisutni, kako ''legende'' na bini, tako i ostarjela publika ispred nje, glume da osjećaju duhove i vibracije vlastite mladosti, neuspješno tjerajući iz svijesti otrežnjavajuću spoznaju da ih je vrijeme pregazilo.
Crnkovićev je jezik vrlo autentičan i prilično bogat, raspojasano živ, razigran i sočan, pri čemu urbani žargon i sleng autor vješto rabi u karakterizacijske svrhe. No tekst nije lišen redundancija (kako u slučajevima pojedinih rečenica - npr. ''Peđa je letnje julske noći 2002. provodio na terasi'', tako i kod nekih rukopisnih cjelina – primjer 7. poglavlja s višekratnim opetovanjem već rečenog), a prigovoriti se može i prečestoj zlouporabi točke-zareza radi kontraproduktivnog produživanja rečenice (a u svrhu posvete, primjerice Bori Ćosiću). Osim literarnih hommagea i evokacija, junakova ljubav prema sedmoj umjetnosti autoru otvara prostor za brojne filmske referencije, koje osim već spomenutih navoda iz scenarija Hitchcockovih filmova, uključuju i mekgafinovsko korištenje motiva sobne grijalice, te često spominjanje filmske terminologije – poput pretapanja i švenkanja – ali i uporabu književnih inačica tih postupaka. Glavnome gradu Srbije Crnković daje ulogu puno veću od scenografske, čineći ga važnim akterom priče, ali će kod hrvatskog čitatelja neupoznatog s topografijom beogradskih lokaliteta izostati efekt prepoznavanja, pa će samim time i ukupan doživljaj štiva biti donekle okljaštren.
Na koncu možemo zaključiti kako je roman ''Beograd za pokojnike'' puno dojmljiviji u pojedinim dijelovima (s nekoliko uistinu vrlo efektnih epizoda) negoli kao cjelina, te se rukopis čini prilično nekoherentnim (dodatan primjer konfuznosti je situiranje svakog poglavlja u drugu godinu – s tim da se neke i ponavljaju – ali bez jasnog načela za odabir godina, odnosno njihov raspored). Opravdanje za neusustavljenost rukopisa možda se može pronaći u egzistencijalnoj situaciji junaka – s kaotičnošću teksta kao zrcalnim odrazom akterova životnog stanja – no to se ipak prije čini nategnutom izlikom dobrohotna recipijenta negoli autorskom namjerom, pa će najvjerojatniji razlog nedorađenosti teksta biti nedostatak vremena uslijed približavanja isteka roka za slanje rukopisa na natječaj. Žaliti treba i što je uvodno poglavlje u kojemu pripovjedač otvara asocijativnu inventuru vlastita života na temelju uporabnih predmeta iz djetinjstva i sjećanja na njih (svojevrsna austerovska inačica ''savladavanja vlastita života u romanu'') žrtvovano za potrebe postmodernističkog iznevjerivanja očekivanja i usložnjavanja rukopisa tematizacijom odnosa između fikcije i zbilje. To bi se uvodno poglavlje – koje zajedno s nedovoljno razrađenim satiričkim znanstveno-fantastičnim apendiksom tvori prelabav okvir romanu – moglo pretvoriti u zanimljiv autopoetički, autobiografski romaneskni rukopis, svojevrsnu neizglačanu, grubu i anarhoidno-pankersku, razbarušenu inačicu Jarkovih ''Pustinja'', ili Schulzovih i Sebaldovih melankoličnih autobiografskih evokacija. No za to još nije kasno...
Ocjena: 7/10
Iz knjige:
Molim da me razumete. Ovo pišem kao čovek koji nema ni ličnu kartu, ni novac, ni imovinu. Spasao sam jedino ovu odeću koja je na meni. To jest bila je, jer mi po svemu sudeći uskoro sledi zatvorska. Imao sam sve zapisano, čitavu enciklopediju stvari, ali više ne. Sada dok u ćeliji pišem da bih ubio vreme i ne pokušavam da rekostruišem celu knjigu koju mi je pohvalio Bora Ćosić, lično. Evo, pitajte njega ako meni ne verujete. Remek-delo! Ne, pišem samo onako, dok čekam prvo ročište. nema govora da se knjiga ponovo napiše.
Iz arhive:
"Alabama Song", Gilles Leroy, 12.10.2009.
"Zvijezda padalica", Linn Ullmann, 11.9.2009.
"Psi rata i druge beštije", Gordana Cvitan, 23.7.2009.
"Puka anarhija", Woody Allen, 20.6.2009.
"Oko cucka pa na mala vrata", Hrvoje Šalković, 27.5.2009.
"Martinove strune", Sanja Lovrenčić, 23.4.2009.
"Bijeg od budućnosti", Darko Lukić, 17.3.2009.
"Ljubim tvoje usne tisuću puta", razni autori, 16.2.2009.
"Odlično je baviti se kriminalom (priče nezaštićenog svjedoka)", Nenad Stipanić, 13.1.2009.
"Patrola na cesti", Jurica Pavičić, 14.12.2008.
"Možeš malo glasnje?", Renata Valentić, 6.11.2008.
"Baba Jaga je snijela jaje", Dubravka Ugrešić, 12.10.2008.
"Tragom zmijske košuljice", Josip Mlakić, 6.9.2008.
"Tri", Drago Glamuzina, 5.8.2008.
"Srednji spol", Jeffrey Eugenides, 9.7.2008.
"U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo", Krešimir Pintarić, 8.6.2008.
"Sjajna svjetla, velegrad", Jay McInerney, 5.5.2008.
"Nesanica", Marina Šur Puhlovski, 30.3.2008.
"Cipele za padanje", Lada Puljizević, 2.3.2008.
"Nula Nemo", Svjetlana Gjoni, 2.2.2008.
"Nestali ljudi", Ljiljana Filipović, 1.1.2008.
"Poglavnikova bakterija", Boris Dežulović, 9.12.2007.
"To malo pijeska na dlanu", Marinko Koščec, 13.11.2007.
"Lov na divlju ovcu", Haruki Muakami, 28.9.2007.
"Lijepi i prokleti", Damir Radić, 23.8.2007.
"Mirna ulica, drvored", Nada Gašić, 31.7.2007.
"Najbolji na svijetu", Zoran Krušvar, 23.6.2007.
"Dva", Igor Večerina, 4.6.2007.
"Povjesničarka", Elizabeth Kostova, 10.5.2007.
"Ples s mladom", Davor Špišić, 19.4.2007.
"Pet litara benzina", Kemal Mujičić Artnam, 26.3.2007.
"Izvan igre", Michal Viewegh, 5.3.2007.
"Miris suhih ruža", Tim Lott, 9.2.2007.
"Berlinski ručnik", Dražen Ilinčić, 21.1.2007.
"Dnevnik besposličara", Radenko Vadanjel, 30.12.2006.
"Krumpirova rodbina", Davor Slamnig, 9.12.2006.
"Crnci u Firenzi", Vedrana Rudan, 5.11.2006.
"Metastaze", Alen Bović, 11.10.2006.
"Posljednji dani panka", Gordan Nuhanović, 18.9.2006.
"Smetlar", Damir Miloš, 28.8.2006.
"Tigrova mast", Dražen Katunarić, 31.7.2006.
"Dobro je, lijepo je", Ivica Prtenjača, 12.7.2006.
"Psi i klaunovi", Josip Mlakić, 19.6.2006.
"Prva damska detektivska agencija",
Alexander McCall Smith, 31.5.2006.
"Lolita u Teheranu", Azar Nafisi, 7.5.2006.
"Glineni kolos",
Philippe Fusaro, 18.4.2006.
"Preživjeti s pingvinom", Andrej Kurkov, 25.3.2006.
"Hej, Nostradamuse!",
Douglas Coupland, 2.3.2006.
"Misli...", David Lodge, 11.2.2006.
"Devet", Zrinka Horvat, 20.1.2006.
"Ljudi iz Želara", Kveta Legatova, 15.1.2006.
"Pop glazba iz Vittule",
Mikael Niemi, 10.12.2005.
"Vita activa", Viktor Ivančić, 23.11.2005.
"Hansenova djeca", Ognjen Spahić, 4.9.2005.
"Crnac", Tatjana Gromača, 10.3.2005.
"Autobiografija Josifa Staljina", Ričard Luri, 20.2.2005.
"Kandže", Marko Vidojković, 13.1.2005.
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.
