Yasmina Khadra suvremeni je francuski pisac alžirskog porijekla; 53-godišnji autor više od deset romana koji je međunarodni ugled stekao trilogijom djela posvećenih sukobima u arapskom svijetu – u ''Lastavicama Kabula'' Khadra piše o talibanskoj diktaturi u Afganistanu, u ''Sirenama Bagdada'' bavi se Irakom nakon američke vojne intervencije, dok u romanu ''Atentat'' tematizira izraelsko-palestinski sukob. Inače, Yasmina Khadra je ženski pseudonim iza kojeg se krije, odnosno do prije desetak godina se krio Mohammed Moulessehoul, časnik alžirske vojske koji je pisao pod izmišljenim imenom kako bi izbjegao vojnu cenzuru svojih djela, a svoj je pravi identitet otkrio u autobiografskom romanu ''Pisac'' koji je objavio u Francuskoj, nakon napuštanja vojne službe i preseljenja iz Alžira.
''Atentat'' za pripovjedača ima Palestinca koji živi u Izraelu, uglednog kirurga Amina Džafara koji se, kako smatra, uspješno integrirao u židovsku sredinu. Roman započinje in medias res, prizorom atentata kojim se bombaš-samoubojica raznio u restoranu u središtu Tel Aviva, ubivši devetnaest osoba. Kirurga Amina zatječemo na radnom mjestu u bolnici gdje zbrinjava brojne teško ranjene žrtve tog atentata, da bi kratko nakon povratka kući bio pozvan natrag u bolnicu kako bi identificirao tijelo svoje žene Sihem, koja je, kako saznaje, također stradala u toj samoubilačkoj bombaškoj akciji. Međutim, ispostavlja se da Sihem nije bila kolateralna žrtva bombaškog atentata već je upravo ona, prema saznanjima policije, bila bombaš-samoubojica; preobučena u trudnicu ona je ispod trudničke haljine nosila skrivenu bombu koju je aktivirala usred restorana, ubivši sebe i još mnoštvo izraelskih civila, među kojima i velik broj djece. Za njezina muža to saznanje predstavlja nevjerojatan šok jer se, osim s gubitkom supruge, suočava i sa saznanjem da o ženi s kojom je živio i koju je neizmjerno volio, jako puno toga nije znao; suočava se s činjenicom da je ustvari živio sa strankinjom, s fundamentalistkinjom koja je uspješno od njega mnogo toga skrivala i vodila tajni život koji on nije mogao ni naslutiti. Osim šoka i osjećaja prevarenosti zbog saznanja da je on koji je svojom profesijom i vokacijom određen da spašava živote, živio sa ženom koja je prihvatila smrt drugih kao svoj cilj, Amin se suočava i s okrivljavanjem okoline - kolege u njemu počinju gledati neprijatelja, a njegova integriranost u židovsku sredinu ispostavlja se tlapnjom.
Nakon što se koliko-toliko pribrao od šoka i tuge Amin putuje na Zapadnu obalu, u svoj i suprugin rodni kraj kako bi iznašao razloge koji su njegovu ženu naveli na takav čin, a možda i pronašao ljude koji su na nju utjecali. Susrećući se s članovima svoje i suprugine obitelji Amin se ponovo suočava sa siromaštvom koje je preseljenjem u velegrad izbjegao i zaboravio, prisjeća se odrastanja i nekih ljudi koje je napustio, rekreira vlastitu prošlost od koje se nastojao distancirati, te se suočava s dijelom svoga identiteta koji je potisnuo i zanemario. Istovremeno on se ponovo suočava i s predrasudama od kojih je nastojao pobjeći; susreće ljude koje je život natjerao da svijet promatraju kao arenu, kao vječno odmjeravanje snaga, primorani prihvatiti rat i osvetu kao neizbježnu životnu sudbinu. No isto tako Amin se suočava i s vlastitim licemjerstvom, svjestan da je živio u lagodnom spokojstvu svoje čahure, zatvarajući oči pred stvarnošću i utvarajući si da ono što ne vidi i što nije dio njegova svakodnevnog okruženja, niti ne postoji. U takvoj protagonistovoj poziciji raspolućenosti između zahtjeva zajednice i vlastitih, osobnih, intimnih htijenja i ambicija autor zapravo suprotstavlja Istok i Zapad, istovremeno se trudeći život prikazati u svoj njegovoj složenosti i zamršenosti, da bi roman efektno zaključio potresnom i pesimističnom završnom scenom perpetuacije nasilja koja sugerira ukopanost u rovove mržnje i sukoba kao trajnu sudbinu tih prostora.
Autor je dojmljiv u dočaravanju suprugove boli zbog gubitka žene i u apostrofiranju zbunjenosti i iznenađenosti njezinim djelovanjem, a vješt je i u oslikavanju protagonistova bolnog suočavanja s urušavanjem vlastite identitetne arhitektonike; roman obiluje dirljivim dionicama ratnog stradanja, spaljenih zgrada i ljudskih pogleda obojenih tamom mrtvačnica; nisu izostale niti kritički intonirane strelice spram medija i TV kuća ''u konstantnoj potrazi za unosnim užasom'' kao ni gdjekoja zanimljiva i lucidna esejistička opservacija (npr. dionica posvećena odnosu liječnika spram smrti i samoubojstva). Trilerski otponac zapleta (Aminova potraga za ljudima s kojima je njegova supruga surađivala) i elementi on-the-road estetike (s već spomenutim brojnim filmičnim scenama – eksplozije, ruševine, itd.) pritom sugeriraju i ekranizacijski potencijal. No Aminova supruga oko koje se vrti cijela priča do zadnje stranice ostaje papirnatim literarnim konstruktom, neuvjerljive i nedovoljno elaborirane motivacije, što može biti shvaćeno kao odraz Aminove nemogućnosti prihvaćanja njezinih postupaka, ali je pogubno po koherenciju i uvjerljivost teksta. Također, brojni drugi likovi ostaju tek glasnogovornicima ideja i ne uspijevaju zaživjeti kao protagonisti od krvi i mesa, a autor na tome kao da se i ne trudi. Roman sadrži i prekobrojne deklamatorske, docirajuće dionice kojima je jedina svrha objašnjavalačka; autorova je nakana Zapadu približiti odnose među zaraćenim stranama te pokušati razložiti njihova gledišta i uzroke sukoba, ali to čini na literarno nenadahanut i nezanimljiv način, uz preočitu konstruiranost i bez stilske nadgradnje, srodnije žurnalističkom negoli književnom tekstu. Glad tzv. Zapada za takvim štivom je razumljiva i očekivana, što potvrđuju velike tiraže Khadrinih romana i prijevodi na više od 15 jezika, no razlozi tog uspjeha su izvanknjiževne prirode. Sličan je slučaj bio i npr. s bosankohercegovačkom ratnom prozom, ali Jergovićeva, Šehićeva, Karahasanova ili Mlakićeva djela ipak ne ostaju tek na informativnosti i sadrže literarnu kvalitetu, te su pisana na umjetnički puno zreliji i dojmljiviji način pa svakako zaslužuju barem djelić inozemnog uspjeha koji, s puno manje razloga, uživa autor ''Atentata'' .
Ocjena: 7/10
Iz knjige:
Nakon operacije, u uredu me posjetio naš ravnatelj, Ezra Benhaim. Okretan i živahan gospodin unatoč navršenoj šezdesetoj i počecima pretilosti. U bolnici ga zovemo bojnikom zbog njegova pretjeranoga vojničkog režima, začinjenog uvijek zakašnjelim humorom. Ali u najtežim trenucima prvi će zasukati rukave i posljednji napustiti dvoranu. Prije nego što sam dobio izraelsko državljanstvo, dok sam kao mladi kirurg prevrtao nebo i zemlju da steknem zvanje, on je bio tu. Iako je još bio obični šef službe, koristio bi to malo utjecaja koje mu je posao dopuštao kako bi moje klevetnike držao na distanci.
Iz arhive:
"Bijeli kralj", Gyorgy Dragoman, 23.1.2010.
"Beograd za pokojnike", Predrag Crnković, 24.12.2009.
"Alabama Song", Gilles Leroy, 12.10.2009.
"Zvijezda padalica", Linn Ullmann, 11.9.2009.
"Psi rata i druge beštije", Gordana Cvitan, 23.7.2009.
"Puka anarhija", Woody Allen, 20.6.2009.
"Oko cucka pa na mala vrata", Hrvoje Šalković, 27.5.2009.
"Martinove strune", Sanja Lovrenčić, 23.4.2009.
"Bijeg od budućnosti", Darko Lukić, 17.3.2009.
"Ljubim tvoje usne tisuću puta", razni autori, 16.2.2009.
"Odlično je baviti se kriminalom (priče nezaštićenog svjedoka)", Nenad Stipanić, 13.1.2009.
"Patrola na cesti", Jurica Pavičić, 14.12.2008.
"Možeš malo glasnje?", Renata Valentić, 6.11.2008.
"Baba Jaga je snijela jaje", Dubravka Ugrešić, 12.10.2008.
"Tragom zmijske košuljice", Josip Mlakić, 6.9.2008.
"Tri", Drago Glamuzina, 5.8.2008.
"Srednji spol", Jeffrey Eugenides, 9.7.2008.
"U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo", Krešimir Pintarić, 8.6.2008.
"Sjajna svjetla, velegrad", Jay McInerney, 5.5.2008.
"Nesanica", Marina Šur Puhlovski, 30.3.2008.
"Cipele za padanje", Lada Puljizević, 2.3.2008.
"Nula Nemo", Svjetlana Gjoni, 2.2.2008.
"Nestali ljudi", Ljiljana Filipović, 1.1.2008.
"Poglavnikova bakterija", Boris Dežulović, 9.12.2007.
"To malo pijeska na dlanu", Marinko Koščec, 13.11.2007.
"Lov na divlju ovcu", Haruki Muakami, 28.9.2007.
"Lijepi i prokleti", Damir Radić, 23.8.2007.
"Mirna ulica, drvored", Nada Gašić, 31.7.2007.
"Najbolji na svijetu", Zoran Krušvar, 23.6.2007.
"Dva", Igor Večerina, 4.6.2007.
"Povjesničarka", Elizabeth Kostova, 10.5.2007.
"Ples s mladom", Davor Špišić, 19.4.2007.
"Pet litara benzina", Kemal Mujičić Artnam, 26.3.2007.
"Izvan igre", Michal Viewegh, 5.3.2007.
"Miris suhih ruža", Tim Lott, 9.2.2007.
"Berlinski ručnik", Dražen Ilinčić, 21.1.2007.
"Dnevnik besposličara", Radenko Vadanjel, 30.12.2006.
"Krumpirova rodbina", Davor Slamnig, 9.12.2006.
"Crnci u Firenzi", Vedrana Rudan, 5.11.2006.
"Metastaze", Alen Bović, 11.10.2006.
"Posljednji dani panka", Gordan Nuhanović, 18.9.2006.
"Smetlar", Damir Miloš, 28.8.2006.
"Tigrova mast", Dražen Katunarić, 31.7.2006.
"Dobro je, lijepo je", Ivica Prtenjača, 12.7.2006.
"Psi i klaunovi", Josip Mlakić, 19.6.2006.
"Prva damska detektivska agencija",
Alexander McCall Smith, 31.5.2006.
"Lolita u Teheranu", Azar Nafisi, 7.5.2006.
"Glineni kolos",
Philippe Fusaro, 18.4.2006.
"Preživjeti s pingvinom", Andrej Kurkov, 25.3.2006.
"Hej, Nostradamuse!",
Douglas Coupland, 2.3.2006.
"Misli...", David Lodge, 11.2.2006.
"Devet", Zrinka Horvat, 20.1.2006.
"Ljudi iz Želara", Kveta Legatova, 15.1.2006.
"Pop glazba iz Vittule",
Mikael Niemi, 10.12.2005.
"Vita activa", Viktor Ivančić, 23.11.2005.
"Hansenova djeca", Ognjen Spahić, 4.9.2005.
"Crnac", Tatjana Gromača, 10.3.2005.
"Autobiografija Josifa Staljina", Ričard Luri, 20.2.2005.
"Kandže", Marko Vidojković, 13.1.2005.
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.
