Obljetnički koncert Arsena Dedića u Koncertnoj dvorani Vatroslova Lisinskog započeo je jednom nemilom i skandaloznom situacijom koja mnogo govori o stanju kulture u Hrvatskoj. A završio je vrlo sugestivno i simbolično, umjetnikovom izvedbom stihova "Kulture neće biti". Naime, pedesetak poklonika Arsenove glazbe koji su minimalno, nepunih pet minuta kasnili na početak koncerta, ostali su, s pošteno i nemalo (80 kuna) plaćenim kartama, pred budno i silno čuvanim vratima dvorane za koncertiranje, uz obavijest da do pauze nitko neće biti pušten na koncert zbog nazočnosti gradonačelnika i premijera. Da ih se tobože, te velike ljubitelje zvonke radosti ne bi ometalo u njihovom, nota bene, od nas poreznih obveznika plaćenom, muzičkom užitku.

Sam događaj postaje tim dramatičniji činjenicom da nije riječ o koncertu klasične glazbe, gdje bi možebitni kasniji ulasci omeli harmoniju izvedbe, već o nastupu poete koji je sve, samo ne formalist, koji je vječni opozicionist, i koji zasigurno ne bi imao ništa protiv da kupci karata, koje je biljetersko osoblje na drzak i agresivan način držalo pred vratima, prisustvuje izvedbi njegove filmske glazbe, programom predviđene za prvi dio koncerta.

Jedna cijenjena gospođa pravnica čak je i fizički, apsolutno neprimjereno, odmaknuta od vrata kada je željela iskoristiti svoje pravo da uđe na koncert za koju je propisano kupila kartu. Kao pravnik ću vam reći da se tu radi o zakonski vrlo jasno definiranom obvezno-pravnom, ugovornom odnosu između kupca karte i njezinoga prodavatelja.

I kao začin na kraju, s kašnjenjem od koji dvadesetak minuta pojavljuje se i član Gradskoga poglavarstva zadužen za kulturu, gospodin Ljuština. S obzirom na bučno negodovanje i već pomalo revolucionarno raspireno raspoloženje grupe prisilno zadržane pred vratima, mladi, rigidni biljeteri ni sirotog gospodina pročelnika nisu pustili. Njihov šef, vidjevši o kako važnom pojedincu je riječ, trenutačno otvara vrata dvorane, da propusti zakašnjelog svata, a zatim po nalogu tog istog, pušta nas sve k Arsenu.

Ova dubiozna, na prvi pogled i opravdana, intervencija najviše rangiranog gradskog činovnika za pitanja kulture, otvara pitanje kako utjecaj jedne političke persone prije otvara vrata kulturnog događaja, nego za njega časno kupljena ulaznica. I koje su to veličine izvjesni Sanader, Bandić i Biškupić da radi njihova dolaska na određenu kulturnu manifestaciju ista poprima vojnički karakter.

Novinari Nove TV nisu htjeli uzeti našu izjavu o ovom događaju jer su bili preokupirani jurnjavom za kadrom premijera. Kao da je on imao nastup.

I da učvrstim svoj duboki stav koji ću vam na kraju iznijeti, samo jedna crtica koja se dogodila večer ranije. Kontroverzna Pi aRica Tjedna suvremenog plesa, Nora Rumboldt Krstulović (koja je u svojoj uspješnoj karijeri znala manje bitne akreditirane novinare maknuti s njihovih mjesta kako bi se dodvorila raznim moćnicima, osiguravši im mjesta na predstavama i koncertima), na sebi svojstven drzak i arogantan način, udaljila je iz foajea Zagrebačkog kazališta mladih grupicu od desetak plesača, glumaca, novinara i jednu umirovljenu prima balerinu nacionalnog teatra, koji su tamo žarko željeli i molili, doduše bez karte, sudjelovati, sjedeći na prolazu, podu ili jednom od praznih mjesta, kojih je definitivno bilo, u uvertiri Tjedna suvremenog plesa, izvedbi izraelske skupine Inbal Pinto. Dakle, da poentiram, izvjesno je da su određeni pojedinci i institucije uzeli sebi za pravo da mjesta koja bi trebala biti rasadnici kulture pretvore u njezine strogo čuvane zatvore. Krvoločno branjene od vojske vlastitih platiša.