Tu ste: Home // Kazalište // Kritika // Ovca za cijeli život: Zašto se ne valja igrati s hranom

Ovca za cijeli život: Zašto se ne valja igrati s hranom

Mala scena: „Ovca za cijeli život“
Osvrt na izvedbu 22.1.2011. u Maloj sceni

Ocjena: 1 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 51 vote, average: 4.00 out of 5

Ako bismo tražili formulu uspješne predstave za djecu, ona bi svakako uključivala dobar omjer pripovijedanja i glazbe, što više dinamičnih zbivanja na sceni te umjereno trajanje. „Ovca za cijeli život“ pripovjedačice Margiten Matter, u kazalištu Mala scena postavljena u odličnoj režiji Snježane Banović, posjeduje sve navedene elemente, uparene s jednostavnom, a učinkovitom scenografijom Roberte Bratović, lepršavom koreografijom Ljiljane Gvozdenović, kao i suvremenom kostimografijom Đenise Pecotić.

Priča je u osnovi jednostavna i viđena već nebrojeno puta u raznim varijacijama. Dražen Čuček u ulozi stare vučje „iskusnjare“ nastoji, služeći se svim dostupnim lukavstvima iz bogate zbirke vučjih trikova, dokopati se obroka, pri čemu bi naročito rado svoje primarne potrebe u hladnoj zimskoj noći utažio tijelom tople te „ni premlade ni prestare“ ovce. Potonju je pak odglumila glumica Srđana Šimunović.

Ovca k’o ovca

Ovca, u skladu s onim što bismo od nje i očekivali, pristaje na sve, impresionirana tričarijama poput zlatnog sata i željna novih iskustava o kojima joj neprestano vuk priča, zatrpavajući je raznoraznim obećanjima. Tu na scenu stupaju i svi oni elementi nasušno potrebni da zadrže dječju pažnju na pozornici, od velikog balona u kojem se Čuček kotrlja pozornicom, preko mnoštva manjih kuglica koje na pozornici takoreći žive vlastitim životom slobodno se kotrljajući u svim smjerovima, koreografije koja se ne ograničava samo na prostor pozornice, već odvodi glumce i u gledalište da bi kroz interakciju pojačala iskustvo kazališnog susreta s malom publikom.

Ima i jednostavnih, a zanimljivih i zabavnih ideja poput zajedničkog para koturaljki koje glumci dijele jureći po pozornici svatko s po jednom na nozi. No jednako tako ne manjka niti kodiranih poruka posvećenih roditeljima, kao što su recimo fino zapakirane, ali ipak jasne aluzije na jednu drugu vrstu gladi koja neke dvonožne predatore privlači istim takvim žrtvama.

Naročito je domišljata i kostimografska stilizacija pa su, umjesto u klasične životinjske kostime, likovi odjeveni u modernu odjeću, pri čemu je pripadnost vrsti dočarana svaka svojom karakterističnom bojom te s po jednim jasnim simbolom. Za razliku od lepršave i naivne ovčice obilježene opravom boje nevinosti i klupkom vune, vuk je ogrnut krznenim ogrtačem ispod kojeg ima crnu odjeću pomalo nalik kakvoj futurističkoj motorističkoj uniformi. Sve to odlično funkcionira na pozornici Male scene, koja veličinom, orijentacijom i predanošću voditeljice, odiše intimnom i domaćom atmosferom, nesumnjivo ugodnom maloj publici.

Zlikovci pred lovačkom cijevi

No jednako tako u oči upada i činjenica da predstava baštini i problem s kojim se danas zacijelo susreću brojni autori pripovjedaka za djecu. Ipak živimo u vremenu koje, umjesto o štetnim i korisnim životinjama, djeci premda često s dvojbenom iskrenošću, priča o ekosustavima u kojima svatko ima svoje mjesto i vukovima koji su bitni i divlji i jednom riječju predivni. Ništa manje nije važna niti činjenica da današnje vrijeme više ne raspolaže niti moralnom odlučnošću niti moralističkom bešćutnošću da neke likove gurne u peć, pred lovačku cijev ili na bilo koje od mjesta gdje su tradicionalno završavali negativci iz bajki. Tako naš vuk, sluđen strogim režimom zaštite kakav je na snazi u Republici Hrvatskoj i većem dijelu Europe do kraja predstave gubi oštricu, postaje sentimentalan i odluči da će ovcu ipak poštedjeti. Zanimljivo je da pripovjedačica nije ulazila preduboko u konzekvence takve odluke. Umjesto da priču zaključi makar neko površno rješenje koje bi zajamčilo da vuk bude sit, a ovca cijela, komad završava sklapanjem prijateljstva između likova.

Prijateljstvo pak ispunja srce ljubavlju, ali ne i želudac bjelančevinama. Gledatelji koji krate vrijeme uz dokumentarni program National Geographica ili koje slične televizijske postaje, znaju da, nakon što je propustio priliku da pojede ovcu, naš kurjak ima tek vrlo slabe šanse za preživljavanje. Po hladnom vremenu životinja brzo gubi preostale zalihe energije te postaje sve slabija i umornija, a gubeći sloj potkožne masti, sve joj je teže i održavati tjelesnu toplinu. Oslabljenom vuku šanse da ulovi zdravog jelena ili vepra nakon nekoliko dana izgubljenih u druženju s našom ovcom postaju ravne nuli. Postoje tek slabašni izgledi da slučajno naleti na kakvu srneću strvinu ili nezaštićeni tor i drugu ovcu s kojom bi, nadajmo se, razumnije postupio. Pitanje koje se dakle nameće je sljedeće – nije li ovo vrijeme, premda u sasvim humanoj namjeri, svojim negativcima namijenilo i neizmjerno okrutniju sudbinu od preciznog zrna iz karabina iskusnog lovca? Ili, da se poslužimo vokabularom bliskim publici kojoj je komad namijenjen: „Mama, a što će vuk papat’?“ Kad sumiramo sve dojmove, iz djela možemo izvući nedvosmisleno i korisno naravoučenje – ne igraj se s hranom!



Komentiraj

*


Copyright © 2012 Kupus.net. All rights reserved.
Designed by Theme Junkie. Powered by WordPress.